Povodi

Pet dana u Osaki

Festival europskoga filma, Osaka, 3-26. studenog 2006.

Moram priznati da se već dugo nisam pripremao za neko putovanje tako bezvoljno kao što je to bilo prigodom nedavna odlaska u Japan, na Festival europskog filma u Osaki. Ponajviše iz razloga što je put do Japana zaista dug i naporan (letovi dulji od dva sata, barem meni, nisu baš neka radost), a osim toga, o samu festivalu, koji se ove godine održao trinaesti (!) put, nisam baš previše znao, pa u skladu s tim nisam mogao znati što me tamo očekuje. Na kraju je ispalo da su moje dvojbe bile potpuno bezrazložne, i moj boravak u Osaki bio je vrlo zanimljiv i ugodan, a prezentacija ŠAF-a bez pretjerivanja jedna od najuspješnijih i najcjelovitijih u posljednjih nekoliko godina. O značenju nastupa ŠAF-a u Osaki (gdje je osim Čakovca i Hrvatske predstavljao i europski film) najbolje govore riječi gospodina Hugha Richardsona, šefa delegacije europske komisije u Japanu* (u katalogu festivala): »Vrlo sam zadovoljan što vidim da će u programu biti i retrospektiva filmova iz Čehoslovačke, koja je zajedno Poljskom i Slovenijom 2004. ušla u Europsku Uniju, ali i animirani filmovi djece iz Hrvatske, koja još nije članica Unije, ali je pristupila službenim pregovorima u listopadu 2005.«

Trinaesti festival europskog filma u Osaki organiziran je ove godine od 3. do 26. studenog na raznim lokacijama u Osaki. Festival nažalost nema stalne dvorane za projekcije (u razgovoru s organizatorima doznajem da je najam dvorane u središtu Osake za njih jednostavno preskup) i to mu je možda jedina slabija strana. Programima redovito nastoji predstaviti europski film gledateljima u Japanu (jer i tamo, prema riječima domaćina, dominira ponajprije američka komercijalna produkcija).Tako je ove godine, uz program recentne filmske produkcije iz desetak država Europe, prikazana i retrospektiva češkog igranog filma te poseban program u čast velikoga talijanskog redatelja Luchina Viscontija (osim filmskog programa bila je organizirana i velika dokumentarna izložba o njegovu životu i radu u galeriji na vrhu 173 metara visoke zgrade (Umeda Sky Building), koja dominira središtem Osake).

U tom društvu našao se i program filmova ŠAF-a nazvan Djeca iz Hrvatske stvaraju animirane filmove. Program sačinjen od devet ponajboljih filmova ŠAF-a iz posljednjih nekoliko godina prikazan je na tridesetak projekcija: jednoj u čuvenoj zračnoj luci Kansai, tri u Kids Plazi (novom velebnom zdanju u središtu Osake, gdje se djeci na četiri kata nude najrazličitiji programi za zabavu i učenje), a od 21. do 26. dnevno po šest projekcija na brodu Santa Maria. Projekciji u Kids Plazi i osobno sam prisustvovao i bio vrlo ugodno iznenađen brojem posjetitelja (stotinjak roditelja i djece na svakoj projekciji), kao i oduševljenjem s kojim su gledali filmove. Malim Japancima najviše su se dopali filmovi Kleopatra, Frka, Zbrka i strka, Zimski san i Svijet u staklenoj kugli, dok su odrasli posjetitelji bili oduševljeni Opsesijom i Ružom. Na kraju svake projekcije djeca su mogla crtati i pisati o dojmovima iz filmova, a cijeli program pratila je i lokalna televizija.

Osim projekcija ŠAF-ovih filmova organizatori su predvidjeli i tri predavanja (prezentacije), na kojima sam imao prilike detaljnije predstaviti rad ŠAF-a, ali i dječje filmsko stvaralaštvo u Hrvatskoj. Prvo predavanje održano je također u Kids Plazi za tridesetak nastavnika, roditelja i animatora, koji su s velikim zanimanjem pogledali nekoliko (za tu prigodu posebno odabranih) filmova, saslušali jednosatno izlaganje o osobitostima i načinu rada s djecom u ŠAF-u i na kraju postavili niz zanimljivih pitanja. Slično predavanje imao sam prilike održati za studente i profesore poznatoga sveučilišta u Kobeu, koji su također pogledali nekoliko filmova, a posebno su bili zadivljeni podacima o broju dječjih kinoklubova u Hrvatskoj.

Kako su uglavnom svi prisutni govorili engleski, komunikacija je bila mnogo brža nego na prvom predavanju, gdje je sve prevođeno na japanski, pa je ostalo više vremena za razgovor o filmovima, gdje je najviše pitanja bilo o zvuku, glazbi te o raznovrsnosti ideja i animacijskih tehnika u ŠAF-ovim filmovima. Pogledano je i nekoliko radioničkih filmova uz objašnjenje različitih radioničkih modela, a na kraju smo svi zajedno pogledali film Pet je kumi sa Škole medijske kulture u Trakošćanu 2001.

Vrlo zanimljiva i uspješna bila je poludnevna filmska radionica održana za studente animacije u Osaka Designers’ College (vrlo cijenjena dvogodišnja škola u kojoj se studentima nudi niz zanimljivih usmjerenja — od animacije, grafičkoga dizajna, računalne grafike, stripa do dizajna interijera, odjeće i make-upa). Za tridesetak studenata prve godine animacije održao sam kraće predavanje u kojem sam im predstavio rad ŠAF-a i demonstrirao rad u tehnici kolaž-animacije, tehnici koja u Japanu općenito nije baš posebno zastupljena, pa su tako i u ovoj školi rad i učenje ponajprije usmjereni prema manga-animaciji. Iako su u početku djelovali malo rezervirano prema ’novoj’ animacijskoj tehnici, većina studenata vrlo je brzo nacrtala i izrezala nekoliko jednostavnih likova i snimila nekoliko kratkih animacija. Na kraju je dogovoren i nastavak suradnje ŠAF-a i studenata animacije iz Osake, te postoje dosta realni izgledi da nekoliko studenata sudjeluje na Internacionalnoj filmskoj radionici u Čakovcu 2008.

Na svim predavanjima prisutni su mogli pogledati i izložbu crteža iz filmova i dokumentarnih fotografija o radu ŠAF-a.
Iako je moj boravak u Osaki trajao svega pet dana, zahvaljujući vrlo ljubaznim domaćinima imao sam prilike razgledati i neke od brojnih znamenitosti tog dijela Japana. Tako sam prvi (i zapravo jedini) slobodan dan iskoristio za posjet Kyotu, poznatom turističkom odredištu tog djela Japana, gdje sam razgledao čuveni Zlatni hram. U ovo doba godine hran je prepun posjetitelja iz cijeloga Japana, koji ovamo dolaze i zbog prekrasna parka koji ga okružuje, a u kojem dominiraju stabla crvenolisnoga javora. Unatoč kišovitu vremenu, uspio sam posjetiti i Kiyomizu hram, koji je smješten visoko na brdu iznad Kyota. Do hrama se dolazi petstotinjak metara dugom strmom ulicom, u kojoj je tog dana beskrajna kolona ljudi po kiši strpljivo čekala red za ulaznicu i ulaz u kompleks hramova, koji noću poprima osobito mističan izgled, obasjan mnoštvom reflektora. Kyoto će mi svakako ostati u sjećanju i po prvom japanskom objedu u gostionici u kojoj se sjedi na podu (poze koje sam tom prigodom zauzimao radije ne bih opisivao — važnije je reći da sam nakon toga postao veliki obožavatelj japanske kuhinje, ali sam je poslije ipak uživao za stolom normalne visine).

Edo Lukman među Japancima

Drugi događaj koji će mi zasigurno ostati u trajnu sjećanju jest posjet Nacionalnom bunraku-teatru u Osaki. To je iznimno popularno kazalište marioneta (jedna od osobitosti Osake), gdje marionete (visoke otprilike metar) pokreću čak tri lutkara, od kojih glavni animator pokreće glavu i lijevu ruku, dok se ostala dva brinu o desnoj ruci odnosno nogama. Predstava je zaista impresivna (traje oko četiri sata), osobito vještina kojom animatori pokreću lutke i scenografska rješenja koja se izmjenjuju nevjerojatnom brzinom. Posebna su atrakcija naratori i svirači tradicionalnoga japanskog instrumenta shamisen, koji se ritualno izmjenjuju na podestu s desne strane prostrane pozornice. I još jedan zanimljiv dojam — iako je bio ponedjeljak i predstava u prijepodnevnim satima, dvorana s petstotinjak mjesta bila je potpuno ispunjena.

U nedjelju, nakon projekcije u Kids Plazi, uspio sam zahvaljujući Ayumi i Patriceu (Patrice Boiteau predsjednik je festivala) ’skoknuti’ do Nacionalnog umjetničkog muzeja Osaka (novo raskošno i arhitektonski vrlo zanimljivo zdanje), u kojem sam imao prilike pogledati izložbu likovnih radova poznatoga japanskog umjetnika Shinji Ogawe, a posljednji dan uspio sam se (ipak) popeti na ’lebdeći vidikovac’ na vrhu već prije spomenute zgrade Umeda, s kojega se noću pruža nezaboravan pogled na dva-i-pol-milijunski grad.

Pet dana u Osaki prošlo je nevjerojatno brzo, ali su (usprkos umoru, dodatno pojačanu osmosatnom vremenskom razlikom), bili prepuni zanimljivih i nezaboravnih događaja. Za to je ponajprije zaslužna fenomenalna ekipa koja vodi festival (mnogi od njih volonterski) — njihova nenametljiva prisutnost, srdačnost i spremnost da mi u svakom trenutku pomognu i učine boravak u Osaki zanimljivim ostat će mi još dugo vremena u najljepšem sjećanju.

Sudjelovanje ŠAF-a na festivalu u Osaki znatno je pomoglo i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske — Uprava za međunarodnu suradnju, na čemu im i ovom prigodom posebno zahvaljujemo.

Edo Lukman