FESTIVALI
Motovunski filmski festival: Pogled iznutra
O Motovunu pisala sam već nebrojeno mnogo
puta; posjećivala ga gotovo svake godine; divila se tom
vrtlogu emocija, doživljaja, pozitivne energije koji je
uzburkao strasti unutar znamenitog gradića Velog Jože u
srcu nam zelene Istre...
Ove godine stvar je ipak bila
malo drukčije postavljena. U Motovunu sam bila kao volonterka.
Da, jedna od četrdesetak sretnika. Pa danas, čitajući svoje
prijašnje tekstove, ne mogu, a da se ne uhvatim za glavu.
Svi one drže vodu, ali jednostavno nedostaje im ’safta’.
Jedna je stvar kad pišeš o nečemu saznavajući o tome iz
bezbroj drugih ruku (živio internet, Jutarnji, Globus,
ali i trač-novine), a nešto sasvim drugo je biti in
media res. Provesti jedan dan pet godina za redom
na festivalu kao gost i živjeti Motovun ne pet (koliko
sam festival traje), nego sedam dana kao volonterka,
dvije su stvari o čijim je diferencijama bolje i ne raspravljati.
Isto tako, nakon svega doživljenog i proživljenoga objektivan
normalan tekst jednostavno je nemoguće napisati. Istina,
prošla su već tri tjedna, no unaprijed se ispričavam za
sve subjektivne nerealnosti...
Danas, prva asocijacija koja mi padne na pamet kad netko
spomene Motovun definitivno nisu filmovi. Možda zvuči čudno,
no uistinu tako je. Imam dojam — ma, zapravo nemam dojam,
nego sam potpuno sigurna da je film tek bolični ritual’
koji okuplja motovunsku ekipu. Zašto? Vratimo se samo nakratko
u doba prvog festivala — bilo je to doba opće učmalosti:
»Hrvatska je tih godina bila vrlo tužna i izolirana
zemlja. Festival je, kao što i sama riječ kazuje (lat. festivus — radostan; svetkovina,
svečanost, periodička kulturna priredba u velikom stilu, smotra umjetnosti) događaj,
koji iznad svega funkcuionira na razini veselja. A kako se veseljem najlakše
tuče, ne samo tuga već i glupost i uškopljenost i klaustrofobija, učinilo mi
se da bi jedan takav festival najlakše širio veselje...«, riječi
su Rajka Grlića, koje možda i najbolje objašnjavaju
činjenicu da se u Motovunu film nalazi u kontekstu
izraza, a ne sadržaja. Drugim riječima, moglo se raditi
i o kazališnom festivalu, o bilo kakvu drugom hapenningu.
Hrvatska je tada jednostavno trebala Motovun. Stoga
je sadržaj nešto mnogo, mnogo više od filmske trake...
Zato u ovom tekstu uopće neće biti riječ o filmu. O filmovima
u Motovunu, hvala Bogu, mogli ste čitati, slušati i
gledati u svim živim novinama, na internetskim portalima,
u televizijskim i radijskim emisijama. Članak posvećujem
malim stvarima koje čine taj veliki festival.
|
Motovunski kino
(foto: Miron Sršen) |
Jeste li se ikad primjerice zapitali zašto je simbol
Motovuna propeler? Ta mala zelena stvarčica? Zato što je
u gradu Velog Jože živio Josef Ressel, izumitelj brodskog
vijka. Uoči Prvog motovunskog filmskog festivala raspravljalo
se da li uzeti za simbol kozu (istarski grb!) ili propeler,
no na kraju nastao je prepoznatljiv motiv propelera pod
autorskom palicom dizajnerskoga dvojca Bruketa i Žinić.
Za vrijeme trajanja festivala na motovunskom brijegu još
se s prilazne ceste što ide dolinom Mirne mogu vidjeti
tri velika propelera — i upravo se njima daje znak da je
festival otvoren! Nadalje, jedna od stvari koja definitivno
podgrijava motovunsku atmosferu (čitaj totalnu neformalnost
— bez govorancija, ušminkane elite, samo opuštenost i kratke
hlače!) njegova je relativna izoliranost.
Opasan zidinama
na vrhu brijega s uzbudljivim pogledom na dolinu Mirne
(Ne zovu ga badava festivalom s najljepšim pogledom na
svijetu!) jednostavno te mami u svoje okrilje, dok istodobno,
kad se ’napokon dovučeš gore’ više i ne zanima more (najbliža
je plaža u Poreču!), a kamoli šta drugo. Prava atmosfera
— košnica događanja baš je tu, u srcu Istre. I upravo su
sveopće poznate motovunske maratonske zabave, koje traju
svaki dan do pet ujutro, a posljednje večeri do prve jutarnje
kave u osam sati. Stvar koja se definitivno ne smije propustiti
motovunski je izlazak sunca. Kao velika sladoledna kugla
koja izranja iz maglovitog šlaga. Motovun ni na nebu ni
na zemlji. Boljeg opisa nema. Treća stvar, ruku pod ruku
s Motovunom od 2000, jest biska. Lat. Viscum album ili
lozovača od lišća imele.
Naime, drugi po redu Motovunski
filmski festival zatvoren je upravo ’zdravicom s tisuću
čaša’, što se pretvorilo u standardni ritual. Uoči posljednje
projekcije u Kinu Trg uprava festivala časti pićem cijeli
trg i tako umjesto već izlizane rečenice »Festival je zatvoren« festival
se ’pečati’ zdravicom. Za nas volontere posebna je umjetnost
podijeliti više od sedamsto biski gledaocima u tako kratku
vremenu. Moram reći da je ove godine zadaća i više nego
uspješno obavljena — srušili smo rekord i biska je podijeljena
za manje od tri minute!
Ove godine festival su obilježile još dvije dosta bitne
stvari. Prva od njih su bili glumci. Dalmacija i Beč samo
su neki od prijašnjih motovunskih partnera. No ove godine
direkcija festivala odlučila je partnera tražiti ne u zemljopisnom
mjestu, nego u struci. Ovogodišnje ime ’zemlje partnera’
bilo je Tespis. Zašto Tespis? Jer se tako zvao prvi poznati
glumac. Prvi čovjek koji se odvažio izaći iz starogrčkoga
kora i prirediti samostalnu izvedbu. I tako, na motovunsku
scenu nastupiše oni kojima scena najbolje i odgovara, glumci!
Glumci su bili dobitnici priznanja za pedeset godina rada
(Vanja Drach i Semka Sokolović Bertok), glumci su bili
u žiriju (Jasna Žalica, Milena Dravić i Vili Matula)...
ma, sve se vrtilo oko naših zvijezda (pa čak i službene
odore festivala — majice sa citatima glumačkih veličina
poput Marlene Dietrich, Johna Waynea...)!. Osim velike
Milene Dravić, koja je izazvala najviše zanimanja među
posjetiteljima (činjenica jest da danas dive njezina kalibra
zapravo na ovim prostorima nema!), atmosferu su dodatnu
uzavreli najmlađi izdanci hrvatskog glumišta. Kako? Kvaziskandalima.
Verbalni napad Nine Violić na Ivana Jakovčića, živčani
slom Darije Lorenci, lezbijski poljubac Zrinke Cvitešić
i Ivane Roščić, svinganje Hrvoja Kečkeša... I to sve pred
očima posjetitelja. Ma, ima li slasnijih zalogaja za žutu
štampu?!?! No, sve je jasno bio samo film u filmu.
|
Motovunske volonterke
(foto: M. Sršen) |
Last but not the least ovogodišnje
su kacige. Art-kacige. Već se mjesecima
trubi (a i treba trubiti jer očito jedino tako te netko
u našoj državi čuje) o urušavanju motovunskih zidina. Pisale
su se peticije potpore, VIP se sa svojim
korisnicima uključio u akciju prikupljanja
sredstava, no jedan od najdosjetljivijih
načina pomoći bile su art-kacige. Riječ
je o deset građevinskih kaciga koje
je ukrasilo deset hrvatskih umjetnika
i koje su dane na aukciju. Početna
cijena svakoj od njih bila je pet tisuća
kuna. No, osim art-kaciga cijeli festival
bio je u znaku običnih kaciga.
Kako
se Motovun zatvarao milenijskom fotografijom
zdravice biskom, tako se otvarao fotografijom
sedamsto gledalaca u Kinu Trg sa sedamsto
kaciga na glavama. Općenito, među posjetiteljima
doslovce je vladala pomama za tim kacigama.
Nama volonterima, koji smo dobili svaki
po jednu, nudio se basnoslovan novac
za prodaju. Jedna je tako obična građevinska
kaciga dosegnula ponudu od petsto kuna!
No, jasno, emocije su i uspomene neprocjenjive,
pa tako i naizgled obična bijela kaciga.
No, sve samo ne obična. Ponajprije, motovunska kaciga.
Za kraj razriješila bih još jednu dilemu. U nekoliko dana
nakon zatvaranja festivala često su me ljudi pitali: Je li
istina da se Motovun gasi? Bila ta glasina lovačka priča
ili ne, poslužila bih se citatom Jurice Pavičića: »Motovun
ne počinje zastavom ni himnom. MFF sutra može i prestati
postojati. Po tome je bitno drugačiji od drugih kulturnih
ustanova kod kojih su forma i ceremonijal srž, a ne smiju
prestati postojati jer postoje upravo zato da ne bi — prestali
postojati.« Mislim da boljeg odgovora na gore postavljeno
pitanje nema.
Uostalom, polegnite osmicu ovogodišnjega
festivala i ispred dodajte znak plus. Postojao ili ne postojao,
po meni je ovo jedina ispravna matematička definicija Motovuna.
Marija Ratković
|