FESTIVALI
Experimentum mundi
25 fps — internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 20-24. rujna 2006.
U Zagrebu se ovog rujna ponovno ’dogodio’
filmski eksperiment. Naime, po drugi put u prostorima Studentskog
centra Sveučilišta u Zagrebu (20-24. rujna 2006), zbivao
se 25fps, internacionalni festival eksperimentalnoga filma
i videa. Inicijatori ove sada već poprilično velike i filmski
značajne priredbe, svojedobni su Videodromci, Simon Bogojević
Narath i Vladislav Knežević, a pedesetak radova iz suvremene
svjetske produkcije u konkurenciji festivala probrala je
četveročlana selekcijska grupa (Knežević, Mirna Belina,
Sanja Grbin i Marina Kožul).
|
25fps-ovci |
Ove je godine, u pravom smislu, to bila rigorozna selekcija
jer su radovi izabrani između čak tisuću i dvjesto pristiglih
radova! S obzirom na taj podatak, prikazani filmovi, radovi
i klipovi doista su bili kvalitetni.
Bilo je tu svega pomalo... Od klasičnoga filmskog eksperimenta
u stilu Meliésova, preko oslanjanja na avangardnu tradiciju
prve trećine 20. stoljeća, zatim utjecaja novoga filma
iz šezdesetih godina istog stoljeća, pa sve do fascinacije
zrnatim strukturama videoekrana i najsuvremenijih primijenjenih
tehnoloških eksperimenata.
Radovi nastaju kako na klasičnoj materiji 16 mm, pa i
35 mm filmskih vrpci, zatim na već sada jednako klasičnom
digitalnom zaslonu, da bi računalno generirani radovi nagovijestili
i sveopću, globalnu medijsku fascinaciju mobitelskom slikom.
No u slučaju posljednjega, mobitela, već je upitno da li
je riječ o poželjnom razvoju, ili o de-evoluciji?
Dopustite mi kratak ekskurs.
Zasad posljednja reklamna kampanja T-Mobilea parafrazira
čuvenu sekvencu iz Kubrickova filma 2001: Odiseja u svemiru,
kada čovjekoliki majmun košću kao oruđem razbija lubanje
životinja, da bi se kost u milenijskom pretapanju pretvorila
u svemirski brod. U spomenutoj reklami majmun slušalicom
razbija klasični telefonski aparat, da bi se ona potom
pretvorila u mobitel.
|
Festivalski retro: Andaluzijski
pas L. Buñuela i S. Dalija |
No, reklama s kjubrikovskim majmunom, odnosno nasilje
digitalnog nad analognim, nesvjesno (ili možda svjesno?)
preokreće evolucijski kotač, nudeći pozadinsku agresiju
na humanitet. Taj medijsko-digitalni atak na mentalno infantilizirana
prosječnog konzumenta mobilne komunikacije toga potrošača,
suptilnom manipulacijom, ponovno pretvara u gorilu!
Nadamo se da će umjetnički poklonici digitalne estetike
— barem glede mobitelske vizualnosti! — znati staviti točku.
Naime, okrenuti se životnoj i umjetničkoj poruci naspram
potrošačkoj pošasti lažnih potreba još lažnije komunikacije.
Srećom, radovi prikazani na drugome 25 fps posve se sigurno
odmiču od paradigme lažne sveopće komunikativnosti. Njihova
je komunikacija bila isključivo umjetnička.
(Usput, za one kojima je ime festivala još tajanstveno,
ono znači: 25 frames per second, odnosno 25 okvira u sekundi
prema video-pal sustavu. 25 fps je i naziv udruge za audio-vizualna
istraživanja, koju osim Kneževića i Naratha čine i Mirna
Belina, Sanja Grgin, Mario Kalogjera i Marina Kožul.)
Osim natjecateljske selekcije, neizostavno važan dio
festivala eksperimentalnoga filma i i videa čine popratni
programi. Ove su godine tako prezentirani vrlo atraktivni
programi iz umjetničke i medijske povijesti filmskog eskperimenta.
Priredbu je otvorio poseban program Bioskop Tesla, u
kojemu je Ivan Ladislav Galeta predstavio polusatne radove
velikana videa — Nama Junea Paika, Petera d’Agostina i
Davida Larchera. Isti su medijski klasici dovedeni u vezu
s Nikolom Teslom u njegovoj jubilejskoj godini. Kako se
kaže u programskoj ideji, ti su autori »osnaženi Teslinim
idejama, tematizirajući vrijeme zasićeno protokom informacija«.
Nadalje, uz predavanje Diane Nenadić, gledateljima je pružen
uvid u povijest hrvatskog eskperimentalnog filma i videa
osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pionirsko razdoblje
videa tih godina predvode Sanja Iveković, Martinis, Galeta...
U sljedećim posebnim programima predstavljeni su autorski
opusi Petera Tscherkasskyja i Takahika Iimure, uz Dianu
Nenadić, članova ovogodišnjeg ocjenjivačkog žirija festivala.
Dva britanska programa autorskog filma i glazbenog spota,
pak, općinstvu su pružila informaciju o tome dokle je stigla
i u kojem se smjeru razvija digitalna industrija. Predstavljeni
su animate! — najjača britanska kuća orijentirana na eksperimentalnu
animaciju, koja već 15 godina uz potporu Umjetničkog vijeća
Engleske i Channel 4 uspješno promovira hibridne eksperimentalno-animirane
forme — te onedotzero, produkcija i festival koji preferira
radove u kojima se križaju animacija, razlomljena naracija,
reklamokracija i dizajn.
Također, sastavljen je i program glazbenih videospotova
što ga je kustoski ’obradio’ Calmin Borel, jedan od programskih
direktora Festivala kratkoga filma u Clermont-Ferrandu.
Naposljetku, festivalsku ponudu bitno je obogatio i izniman
program s odabranim, rijetko prikazivanim radovima francuske
avangarde iz dvadesetih godina 20. stoljeća. Taj su segment
popunili nadrealistički film Andaluzijski pas Luisa
Buńuela i Salvadora Dalija, dadadistički Međučin Renéa
Claira, konstruktivistički Mehanički
balet Fernanda Légera, kao i kratki filmski ogledi
Marcela Duchampa i Mana Raya.
Svježinom — i nakon više puta ponovljenih odgledavanja
— ti filmovi dokazuju svoje mjesto u svim antologijama
i filmskim povjesnicama.
Sama festivalska selekcija bila je podijeljena u pet
tematskih, zapravo asocijativno razuđenih cjelina. Prva
cjelina nosila je naziv U pozadini slike. U njoj su prikazani
radovi koje nastoje na višeslojnom iščitavanju naravi slikovnog
prikaza. Posebice su dojmljiva u toj selekciji bila tri
rada. Rubber Johnny Chrisa
Cunninghama elektronska je eskapada koja vizualnošću i
bizarnom temom umnogome podsjeća na igrani prvenac Davida
Lyncha, Eraserhead (1977). Stvorenje iz naslova
filma, naime gumeni Johnny, likom podsjeća na dijete rođeno
morbidnom imaginacijom iz spomenuta linčovskoga svijeta. Ciaro-scuro vizualnost
te elektronski audiozapis frenetična ritma posve zaokupljaju
gledatelja uvlačeći ga u začudan autorski svijet.
Bardo, tajlandskog autora Lyna
Taya Joua, dojmljiva je simboličko-alegorijska
naracija o gladnim i žednim robovima pored nekog hinduističkog
hrama. Ljudi pod ’crnim suncem’ međusobno se uništavaju
i doslovce izjedaju u okrutnoj igri
’mračnog erosa i thanatosa’. Metafizička
jukstapozicija ’svetosti hrama’ i golih,
izmučenih tijela narativnim je crescendom dovedena
do vizualno jezovita potopa krvlju.
Konačno, Projeto vermelho Brazilca
Luiza Roque Filha poetski je i estetski traktat o ljepoti
brazilskih planina i čovjekovoj malenosti u odnosu na moć
prirode. Krajolici se izmjenjuju meditativnom sporošću,
a detalj čovjeka s bakljama upotpunjuje dojam smirenosti
i jednostavne ljepote filma. Ukratko, minimalističko remek-djelo.
|
Članovi žirija: T. Iimura i P.
Tscherkassky |
Druga cjelina nosila je naziv De Facts (O stvarima).
Radovi u okviru te tematske skupine bavili su se ljudima
i stvarima, njihovim odnosom, zapravo ’životom kao takvim’.
Izdvajam dva rada, iako ni ostali nisu bitno zaostajali
vrsnoćom. Video kanadskog autora Joea Hiscotta Business as Usual u
gotovo nas klasičnoj eksperimentalnoj naraciji vodi burzama
širom svijeta. Toronto, London, Tokio, New York... Ljudi
u odijelima, bez glava, rukuju se, gestikuliraju, broje
novac. Autorova je jasna asocijacija na suvremeni burzovni
svijet u kojemu ljudi više nemaju lica, nego se jedino
priznaje čudovišna snaga i moć novca. Poslovni ljudi prikazani
su kao mehaničke lutke na koncu nevidljiva gospodara —
Kapitala.
Rad mlade hrvatske autorice Ane Hušman posve je drukčijega
tematskog i strukturnog postava. Njezin Plac životna
je priča ljudi sa zagrebačkoga Dolca, u kojoj glavnu ulogu
zapravo ima animirano voće i povrće. Preciznim montažnim
ritmom slaže se voćna i povrtna zimnica, dok u pozadini
slušamo glasove i pripovijedanje prodavača s tržnice. Autoričin
film, na kraju, predstavlja vedriju stranu svijeta u kojem
živimo. Prateći rad Ane Hušman od samih početaka, vidim
izniman napredak u njezinu razvoju, kako u formalnom tako
i u sadržajnom pogledu.
Preskačući ovdje selekcije pod nazivima Animoptions i
Odmak-priča (Narative Advanced) — koje su, usput, također
ponudile zavodljivu eksperimentalnu građu, na području
animacije i naracije — vratit ću se Srži.
Naime, upravo Jezgra, odnosno Core bio je naziv jedne
od programskih cjelina. U njoj je prikazano deset radova
koji doista ogoljuju do same jezgre prirodu, odnosno sirovi
materijal video, ali i klasične filmske slike.
Dakle, osim već klasično eksploatirane digitalne strukture
videozaslona, u ovoj cjelini bili su zastupljeni i radovi
koji tretiraju tradicionalniji medij filmske vrpce, i to
one u formatu od 35 mm. U tom smislu film Projector Obscura američkog
autora Petera Millera — jedan od tri ravnopravna pobjednika
Festivala — nudi najogoljeniji, najosnovniji prikaz filmske
magije. Naime, u radu se bez tona prikazuju razni ekrani,
rastvoreni podizanjem zastora, da bi pokazali svoju puku
egzistenciju, odnosno fizičku, sirovu prisutnost.
S druge strane, rad Optinen ääni (Optički zvuk)
Finca Mike Taanilae — dobitnik posebne festivalske nagrade
udruge 25fps — daje nam do znanja da je povezanost između
vizualnog i auditivnog u suvremenom životu beskrajno ritmična,
no mi to često ne zapažamo. Suptilno u svome uratku dinamizirajući
tu nesvjesnu ritmiku, autor je ostvario cjelinu od iznimne
sinestezijske zavodljivosti. Film je to koji ukratko sublimira
cijeli fenomen eksperimentalnog filma. Video i ’eksperiment
svijeta’ u njemu postižu fatalnu, začudnu životnost.
|
Optički zvuk,Mika Taanila |
Konačno, film Reste-lŕ (Ostani ovdje!) Frédérica
Tachoua tretira već spomenutu 35 mm vrpcu na način suvremenije
digitalne tehnologije, istodobno izlažući intimističku
temu — smrt drage osobe. Uz montažu unutar kadra crno-bijelog
kinofilma nudi se čitav splet emotivnih slika koje govore
o prolaznosti života. Možda najpoetskiji film prikazan
na festivalu daje nam nadu u mnogo emocionalniji pristup
mediju od uobičajena za eksperimentalni film.
Naime, prikaz prolaznosti života ovdje nam priziva davno
izgubljenu smislenost ’umjetnosti’ kao reprezentanta života
u transcendentnoj dimenziji. Upravo ovdje kanim i stati u
sažetu navlastitu prikazu drugoga po redu 25fps — internacionalnoga
festivala eksperimentalnog filma i videa. Tamo gdje je
forma prekoračena ukazao se nanovo pronađeni ljudski sadržaj.
Onkraj digitalne estetike ukazala se analogna etika.
Posjećenost svih projekcija na kojima sam bio daje mi nadu
da će djelić poruke iz najboljih prikazanih radova naći
svoj dom u glavama nazočnih.
Zato držim da festivalsko događanje eksperimentog filma
nudi i svoj mali experimentum
mundi, pokus svijeta. Duh utopije naspram aktualitetu.
Nagrade festivala 25 fps
Žiri u sastavu Takahiko Iimura (Japan),
Peter Tscherkassky (Austrija) i Diana Nenadić (Hrvatska)
proglasio je 3 Grand Prixa i dodijelio tri jednakovrijedne
novčane nagrade sljedećim filmovima:
- 1. Projektor obscura / Projector Obscura,
Peter Miller, SAD
- 2. Ja (ni)sam Van Gogh / I’m (Not) Van Gogh,
David Russo, SAD
- 3. Imaš deset godina / You are 10 Years Old,
Paul Leyton, Njemačka-Velika Britanija.
Također, zbog iznimne kvalitete radova u programu
Festivala 25 FPS žiri je odlučio izdvojiti i posebno
pohvaliti slijedeće radove:
- 1. čovjek. put. rijeka. / man. road. river., Marcellvs
L., Brazil
- 2. Napušteni greben 1. dio: prolog / Careless Reef Part I: Preface,
Gerard Holthuis, Nizozemska
- 3. Mehanika zrcala / Mirror Mechanics,
Siegfried A. Fruhauf, Austrija
- 4. Mak / Poppy, Sophie Boord, Australija
- 5. Mijene / Sea Change, Rosie Pedlow,
Joe King, Velika Britanija.
Nagrada publike
Šutnja je zlato / Silence is Golden,
Chris Shepherd, Velika Britanija-Francuska
Nagrada 25 FPS
Optički zvuk / Optical Sound / Optinen ääni, Mika Tanila,
Finska
Marijan Krivak
|