Retro(spektive)

"Nepoznati" Mikuljan

Davno je tomu kako sam u Kinoklubu Zagreb prisustvovao projekciji programa odabranih amaterskih filmova Miroslava Mikuljana, pa kada bih se sada trebao prisjetiti tada prikazanih ostvarenja ili čak o svakome pojedinačno kazati ponešto — iskreno priznajem — našao bih se pred nesavladivom zadaćom.
Ipak, ima nešto u toj dalekoj projekciji što se tvrdoglavo opire tiraniji zaborava; to je, čini mi se, svježina u filmovima koja me se dojmila i koja je, u nekim općim naznakama ili tek u fragmentima nekih izazovnih vrtnji, ostala nedirnutom. Uostalom, moguće je da će — kada se privede kraju aktualna restauracija njegovih ’ranih radova’ i kada ih publika na dogovorenoj projekciji u kinu Tuškanac bude imala prilike vidjeti — neopterećeno novo gledanje definitivno potvrditi ispravnost mojih negdašnjih dojmova.

Mikuljan iz "klubaških" dana

Dakako, bio je to — prisjećam se onoga s one davne projekcije što se ne da zaboraviti — još jedan bogomdani trenutak da ’pokrovitelj’ te projekcije, Tom Gotovac, uspješnu večer začini uobičajeno temperamentnim ’šarf’-nastupom.
Nakon svojedobna ugodna otkrića meni ’nepoznata’ Mikuljana, evo sada nove projekcije održane nedavno u KIC-u, na filmskoj tribini što je uspješno vodi diplomirani filmski redatelj Tomislav Jagec, koja me ’počastila’još jednim ’nepoznatim’ Mikuljanom — onim iz sedamdesetih minula stoljeća, kada je snimio određeni broj dokumentaraca u profesionalnoj proizvodnji. Poneseni pak ’pokrovitelj’ te projekcije bijaše uvaženi Zoran Tadić.
Valja nam najprije odgovoriti na pitanje kako to da su njegovi dokumentarci, kojima se ne mogu zanijekati određene vrijednosti, tako uporno ’čamili’ u skladištima ovih ili onih arhiva? Dakako, sve kada bismo i htjeli, ne bismo ih mogli staviti uz bok takvih ostvarenja kakva su Od 3 do 22, Druge, Mala seoska priredba, Crne vode ili onih iz serije Mala čuda velike prirode, ali bilo bi podjednako nerazumno odreći im one vrijednosti koje zasigurno posjeduju i koje ih svrstavaju u skupinu ostvarenja što zavređuju intenzivniji javni život. Zbog čega su se onda te večeri u KIC-u doimali kao da ih je netko svojedobno sakrio na zabačenu mjestu, daleko od očiju javnosti. Rekao bih da je ponajprije tomu ’kriv’ sam autor Mikuljan, koji je, odazvavši se zovu mitskih sirena čijim se zavodljivim milozvučnim glasovima malotko uspio oduprijeti, hrabro uskočio u naručje drugoga po mnogočemu zahtjevnijega roda, igranog, i pustio da spomenute ili nespomenute ’reprezentativne’ garniture dokumentaraca, što se neprestance vrte u svim mogućim prigodama, gurnu u zaborav i njegova ostvarenja.

Prije no što se prihvatim pojedinačnih naslova, dužan sam upozoriti da je pet od ukupno šest prikazanih filmova tematskih, a donekle su i stilski podudarni u problematiziranju položaja tzv. malih ljudi s dna društvene ljestvice, uhvaćenih u zamku velike ideologije (samoupravnog socijalizma).
Prvi ’programatski’ iz serije pod naslovom Za poslom (FAS, 1971; 13 min) trpka je socijalna impresija snimljena u samo nekoliko sati neposredno prije no što će se u posebne vlakove uspjeti utrpati ’srećkovići’ koji su dobili posao u Njemačkoj. Vrlina neposredna dokumentarističkog zapisa temelji se na ’sretno’ uhvaćenu trenutku osjećajne rastrzanosti putnika koji moraju obaviti dvije podjednako teške zadaće; s jedne strane preživjeti bolnu traumu rastanka sa svojima, a s druge spretno se uspjeti probiti (kroz zakrčena vrata vagona, kroz prozore) u neki od odjeljaka tog istovremeno tako opipljivo stvarna i tako nestvarna vlaka. Nevidljivi Mikuljan ide od jednog muškarca do drugog, od jedne žene do druge, i postavlja im jednostavna mahom uvijek ista pitanja o tome koga ostavljaju kod kuće, a iznimno pokretna i uvijek suvisla kamera (iz ruke) sjajnoga Marija Perušine ona je koja zaviruje u ljudska lica bljeskovito hvatajući na njima bolne grčeve ili tjeskobna raspoloženja... Zbog studeni koja je vladala te noći velikog rastanka — kolodvorske pare i dahovi ljudi podarili su prostoru zaista nestvarnu, halucinantnu auru — činilo se kao da se to duhovi umrlih zauvijek rastaju od živih.

Drugi dokumentarac prikazan u KIC-ovoj kinodvorani, pod naslovom Što će biti s Adamom (Jadran film, 1973; 15 min) već je nešto posve — drugo. Umjesto hitre dokumentarističke improvizacije ’na prepad’, kada dramatično prikliješten život uhvaćen ’na djelu’ nema ni vremena, a ni volje, prigodno se prerušavati, nego svjedoči o autorovu znatnu trudu da — ’na zadanu temu’ — režiserski pomno unaprijed razradi svoj koncept, čak da određene prizore mizanscenski egzaktno precizira. Pa i više, ekipa se, vidimo, na početku filma i sama pojavljuje u kadru; energična skripterica (danas producentica Dramskoga programa HT-a) Vesna Mort postavlja drveni stol i dva stolca na praznoj ledini; mladi Mikuljan posjeda svoje protagoniste (seljaka Adama iz naslova filma i političara ’stručnjaka’ za selo), daje im određene upute i — onako ’šlang’ i s dugom kosom u duhu vremena — energično odlazi u stranu; po dubini, Ljudevit Šikić (legendarni Šeki) priprema kameru za snimanje (iz čega zaključujemo da je ekipa raspolagala dvjema kamerama). Kružno raspoređeni oko sugovornika, ukipljeno stoje seljaci sve od reda zanimljivih dojmljivih fizionomija — iščekujući početak dijaloškog dvoboja izmđu ’pregovaračkih strana’.

No, novovjeki je Mikuljanov Adam, čini se, u većoj gabuli od onoga biblijskog; dok je taj daleki imao nekih poteškoća tek s jednim plodom — jabukom — u koju je nepromišljeno zagrizao i odveć olako prvi bod prepustio umilnoj ’protivnici’ Evi, dotle ovozemaljski ruralni, zbog upitnosti svekolikih plodova zemlje, mora iz nekakva buzde od samoupravljača žmikati suhu drenovinu.

Premda naglašeno stiliziran, dokumentarac uspijeva u osnovnoj namjeri izvrgavanja ruglu ’autoriteta’ pristigla iz velegrada s prozirnom nakanom da pregaocima jalove zemlje pokuša prodati nekoliko novih kubika već potrošene — magle. I dok to samodopadno čeljade neumorno glagolja, dotle Mikuljan niže sugestivna lica seljaka koja, otvoreno rugalački, jasno kazuju što misle o izaslaniku struktura.

U dokumentarsitički fino izbalansirane radove svakako ide i film Moj prvi radni dan. Mikuljan je sretnom rukom pronašao oku ugodno krotko žensko čeljade koje bi se, u dobi od otprilike osamnaest godina, htjelo zaposliti. Najprije će dospjeti u poveću skupinu žena koje ’zadrigli’ rukovodioci tvornice žarulja uobičajenom frazeologijom uvodno ’instruiraju’, a potom podvrgavaju testovima koji kao da su namijenjeni mentalno retardiranoj populaciji. No, uskoro će se pokazati da će junakinja Mikuljanova dokumentarca, kojoj se ’posrećilo’ da prođe na testu i dobije posao, onih nekoliko jednostavnih manipulativnih radnji s testa na svom ’radnom mjestu’ (brzo naticanje staklenoga dijela žarulje na rotirajući strojni element s ’izdancima’), neumorno ponavljati do iznemoglosti osam sati dnevno, zapravo cijeloga radnog vijeka. Autorova je ’objektivistički’ suzdržana kamera ipak sućutna kada nenametljivo, uz mladu još okretnu i čilu radnicu, pokazuje i ženu do nje koju je posao ponizio i degradirao; dakle, u istome su prizoru mladost i posve obeshrabrujuća vizija ’skore’ budućnosti te mladosti.

Ako se ta djevojka, na čijem licu još zapažamo svjetlucava zrcaljenja mladenaštva, kojim slučajem zove Lucija, kako li bismo trebali nazvati onaj ’sakati’ predmet od žarulje, koji je za strojem po cijele dane u njezinim rukama, a nekoć je simbolizirao čovjekovu epohalnu pobjedu ’svjetla nad tminom’; pokraj svega, film nas dokumentarističkom vjerodostojnošću sili da prihvatimo sugestiju kako je, gorko ironično, i taj predmet, u slučaju mlade ’Lucije’ iz tvornice žarulja, postao svojevrsnim sinonimom zatiranja (i ne samo) njezina mlada duha. Kada nam se, naposljetku, ukaže i zastrašujući total tvorničke hale, gdje se ’sakatim’ žaruljama bave na stotine žena, pogodi nas misao da se tu zapravo ’vrši’ visoko organiziran i duboko neljudski posao ’planske’ destrukcije čovjekovih potencijala, njegova svekolika života. Ima i ponešto trpke ironije u činjenici da se ’takav’ djevojčin prostor, viđen okom kamere, čini efektnim, fotogeničnim.

Dojmljivi su i prizori u dokumentarcu Radnica (Zagreb film, 1978; 15 min) snimljeni u tvornici ćilima. Scene s radnicama ispred ili iza užurbanih niti nalik su prostorima opremljenim dopadljivom i izrazito fotogeničnom ’pokretnom’ scenografijom i nisu onako odbojni kao u prethodnom filmu. Razlog je tome taj što je autor nezavidan položaj radnica u ’procesu proizvodnje’ pokušao, s nešto manje uspjeha, problematizirati na način koji je Hrvoje Turković nazvao — sendvič-dramaturgijom: red prizora iz tvornice, red rukovodilačke demagogije, red radničkih zdvajanja, a onda ispočetka. Pa ipak, junakinja filma (srednje životne dobi), u svojstvu članice radničkog savjeta, nehotice pogađa ’u sridu’ kada u kameru govori da je donijela doma ’materijale’ da ih čita, ali da pod milim bogom ništa ne razumije i da će se, za glasanja o novim projektima u tvornici, prikloniti većini. Valjda je svojedobno Jean-Luc Godard imao na umu takvu vrst radničke ’samosvijesti’ kada je u jednom svom filmu grubo ’opatrnuo’ jugoslavenski samoupravni socijalizam.

Mikuljan danas

Posljednji film iz koherentne serije o pložaju radničke klase u ondašnjim prilikama viđenim iz perspektive ’ljepšeg spola’ nosi naslov Oproštaj (Zagreb film, 1978; 11 min); radnica koja (iz tvornice žarulja) odlazi u mirovinu i oprašta se zauvijek od kolegica kao da je ona ista djevojka iz dokumentarca Moj prvi radni dan, koja je u toj istoj tvornici tek bila počela stjecati ’dragocjena’ radna iskustva. U viđenu programu tako poredani filmovi nalik su tek pojedinačnim sekvencama iz veće cjeline koja, ’ustrojivši’ stilsku figuru elipse, dokumentaristički nepobitno potkrepljuje gledateljevu prvobitnu sumornu spoznaju koja glasi: vidjeti tek jedan trudbenički dan u životu radnice tvornice žarulja (TEŽ) isto je kao da smo vidjeli sve njezine radne dane, njezin oskudni život u cjelini. U tvornicu je ušla mlada, iz nje izlazi stara i potrošena...

Mikuljan je u jednostavnu, a ipak kako-tako korektnu oproštaju uprave i kolega s umirovljenom ’junakinjom’ tek dotaknuo najvažniji trenutak toga dijela njezina života. Žena kazuje da su joj umirovljenički dani ponešto sumorni; no i dalje se svakog jutra, unatoč uri koja sada ’šuti’, budi u ono isto vrijeme kada je — na reski zvuk budilice — skakala iz postelje da se spremi za posao. Zapravo, ne zna što bi sa sobom i svojim ’preostalim’ vremenom; život je htio da je — onako do kraja ’izraubana’ radom — ’osvanula’ u tom životu sama, bez obitelji...

Vidjesmo da tih pet filmova nisu svi podjednakih vrijednosti, ali Mikuljanu svejedno treba odati priznanje što ih je snimao imajući na umu da su tek ’dio’ veće cjeline, koja programski ulančana dobiva na težini i, dakako, zavređuje svaku pozornost.

Program u KIC-u završio je neočekivanom, efektnom poentom. Dokumentarac Lica i maske (Luna film, 1979; 17 min, 16 mm) svjedoči o neobičnu susretu između tjelesno i mentalno retardiranih osoba (bizarno smještenih u nekadašnjem dvorcu obitelji Keglević u Lobor-gradu) i skupine muzikaša koja im dolazi da ih svojom svirkom trgne iz učmalosti. Autor diskretnim zavirivanjem u interijere oronula zdanja izriče nedvosmislenu kritiku tretmana životno teško hendikepiranih ljudi; silno prostrane sobe nalik stajama natrpane su desetinama ubogih krevetaca; postupkom sinegdohalnosti autor sugerira svu poniženost dodatno teško zakinutih ljudi.

Susret ispred zgrade — ponešto ’jeziv’ sam po sebi — vješto je snimljen; neki će od ubogih stvorenja ’zatancati’, drugi će se zadovoljiti statusom zatečenih promatrača.

U montažno ubrzanu slijedu brojgelovski grotesknih prizora međusobno će se pomiješati sugestivna ’lica i maske’, zdravi i bolesni, tvoreći jedinstvenu začudno zaigranu cjelinu. Naposljetku, muzikaši će se pokupiti ostavljajući ’plesače’ pred ruševnim dvorcem.

Slučaj svojevrsna ’otkrića’ Mikuljanovih dokumentaraca navodi na pomisao da bi temeljitija elaboracija (prevrednovanje) dokumentatrističke baštine donijela još neka ugodna iznenađenja, uspostavivši takvu vrijednosnu ljestvicu koja bi ponešto relativizirala strogo kanoniziranu reprezentativnu zbirku filmova, desetljećima nezaobilaznu u svim prezentacijama temeljnih dokumentarističkih vrednota s ovih strana.

Petar Krelja