FILMSKA GENOLOGIJA

Namjenski film i fenomen filmske propagande

UDK: 791.4+791.5+791.641.3

Raspravljajući o »namjenskom filmu« (utilitarian cinema) autor, za razliku od Hrvoja Turkovića, govori o sasvim zasebnom »filmskom« području, obilježenom neumjetničkim svrhama, koje motiviraju uključivanje različitih medija u namjenski film, što se posebno odnosi na televiziju kao medij na kojem se mnogi namjenski filmovi uglavnom i prikazuju. Filmski stručnjaci poput povjesničara Vjekoslava Majcena, koji se bavio hrvatskim obrazovnim filmom (odnosno filmovima Škole narodnog zdravlja), jasno su uočavali neke zasebne značajke ovog područja. No ne treba bježati od činjenice da ovako definirana kategorija namjenskog filma nastaje iz perspektive proučavatelja umjetničkog filma, pa se zato i definira razlikom prema umjetničkom filmu. Dakako, isti film istodobno može biti i umjetničko djelo i namjenski film, kao što lijepo pokazuju filmovi Sergeja Ejzenštejna, Dzige Vertova ili Kena Loacha (Zemlja i sloboda / Land and Freedom). Autor objašnjava fikcionalne i ostale poetičke i izlagačke mogućnosti namjenskoga filma te, polazeći od gledateljskog iskustva, dijeli namjenski film na obrazovni film, reklamni ili propagandni film i glazbeni videospot.

Unutar tih vrsta namjenski se filmovi dalje mogu dijeliti prema podjelama dominantnim za umjetnički film i srodne medije, pa bi spot za pjesmu pjevača Petera Gabriela Sledge Hammer (S. R. Johnson, 1986) najvjerojatnije pripadao eksperimentalnom animiranom filmu, dok bi spot za pjesmu My Baby Just Cares For Me (P. Lord, 1987) pjevačice Nine Simone predstavljao igrani je animirani namjenski film. Autor podsjeća na povijesnu tradiciju uočavanja različitih funkcija filmskoga medija i žali što novija »simptomatska« kritika i teorija slabo pamti rad svoga prethodnika Johna Griersona te ističe da iz »odnosa prema stvarnosti« dokumentarnog i namjenskog filma ne treba izvlačiti zaključke o posebnim zadaćama dokumentarnoga filma.

Nikica Gilić