Filmski klub u Varaždinu
Nebo nad Berlinom
U utorak, 11. veljače, u suradnji s Goethe Institutom Hrvatska, Filmski klub koji djeluje pri varaždinskom kinu Gaj će prikazati dramu-fantaziju-romansu Nebo nad Berlinom iz 1987. godine njemačkog redatelja Wima Wendersa. Film traje 128 minuta, a u glavnim su ulogama Bruno Ganz, kao Damiel, anđeo koji se odriče besmrtnosti zbog ljubavi prema ženi, Solveig Dommartin, kao Marion, djevojka u koju se zaljubio i Otto Sander, kao Casslel, drugi anđeo koji zadržava svoj besmrtni status. Zanimljivo je da se u filmu pojavljuje i američki glumac Peter Falk (1927.-2011.), najpoznatiji po svojevremeno jako popularnoj ulozi u kriminalističkoj seriji Columbo, o razrokom, a genijalnom detektivu, vječno u kišnom ogrtaču, koji glumi samog sebe, odnosno bivšeg anđela koji se svojevoljno vratio među smrtnike.
Der Himmel über Berlin je snimljen u njemačko-francuskoj koprodukciji, a inspiriran je stvaralaštvom njemačkog pjesnika Rainera Maria Rilkea, za kojeg je Wenders tvrdio da mu u poeziji žive anđeli. Dijaloge je dijelom pisao austrijski dramaturg Peter Handke, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost čije je dodjeljivanje izazvalo mnoge i burne rasprave. Prikazan je na četrdesetom filmskom festivalu u Cannesu i dobio nagradu za najbolju režiju, a 1993. je snimljen nastavak pod imenom Tako blizu, tako daleko, odnosno 1998. američki remake naslovljen Grad anđela.
Priča se filma odvija u Berlinu koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, pred kraj hladnog rata, a govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti grada koja se reflektira kroz razmišljanja glavnih likova. Anđeli ne mogu djelovati na materijalni svijet, a jedini koji ih mogu vidjeti su djeca, neiskvarena duha, i bivši anđeli.
Prvi osjećaj bivšeg anđela nakon povratka među žive je bol i crvena boja krvi koja je potekla iz rane na njegovoj glavi. Od toga je trenutka film u boji, umjesto crno-bijelog početka, kojom redatelj želi prikazati svevremenost anđeoske egzistencije, ali i njihovu nemogućnost prepoznavanja i uživljavanja u ljudske osjećaje.
Kultno ostvarenje Wima Wendersa, rođenog 1945. u Düsseldorfu kao Ernst Wilhelm Wenders, sina dobro stojećeg kirurga i bivšeg studenta filozofije i medicine, a nakon toga i slikarstva u Parizu, nagrađivano je na mnogim festivalima. Film je osmišljen i ostvaren poslije osmogodišnjeg boravka redatelja u SAD, na koji ga je pozvao šest godina stariji kolega i veliki obožavatelj Francis Ford Coppola, gdje je snimio četiri filma na engleskom jeziku, među kojima je najpoznatiji Pariz, Teksas iz 1984., kad je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu.
Redatelj se u tom periodu pripremao za realizaciju filma Do kraja svijeta, ali je shvatio da ju neće moći započeti barem godinu dana, pa je odlučio da iskoristi resurse i radnike, koje je već platio, na realizaciji dugometražnog filma na materinjem jeziku, koji će ga približiti djetinjstvu. Zato je izabrao kako će smjestiti radnju u Berlin, u kojem je dugo vremena proveo lutajući gradom i bilježeći dojmove pri susretima s prolaznicima te atmosferu koja je vlada gradom u to doba. Pod utjecajem Rilkeove poezije počeo je razmišljati o ideji da glavni likovi filma budu anđeli čuvari.
Film je djelomično snimljen u Državnoj knjižnici (Staatsbibliothek), ali samo nedjeljama ujutro, jer su to bili jedini dozvoljeni i mogući termini za snimanje.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
05.02.2020.