In memoriam

Andrija Pivčević

(5. srpnja 1945. - 21. listopada 2019.)

Andrija Pivčević, majstor amaterskog filma koji je to nekada izuzetno cijenjeno i rijetko počasno zvanje dobio 1970., i jedan od najboljih filmskih i televizijskih snimatelja u nas,  umro je u Splitu u sedamdeset i petoj godini.

Rođen 5. srpnja 1945. u Gatima pokraj Omiša, postao je filmskim zaljubljenikom već s dvanaest godina, redovno i strasno obilazeći tadašnjih šest ili sedam splitskih kina, a još se 1962. uključio u rad Kino kluba Split (stanovao je jedva tridesetak metara od klupskih prostorija) i sve do 1968. snimao amaterske 8-milimetarske filmove, često i na posuđenoj opremi, jer klub nije imao dovoljno vlastite. O kakvom se talentu pa poslije dokazno vrsnom snimatelju radilo govori i činjenica da je svoju majstorsku titulu koja se dodjeljivala zaslužnim pojedincima koji su svojim djelovanjem ostavili neizbrisiv trag u povijesti amaterskog filma dobio nakon samo osam godina amaterskog staža, ravnopravno uz bok Ivi Martincu, Lordanu Zafranoviću i Anti Verzottiju. S njima je, još uz Vjekoslava Nakića, Mihovila Druškovića, Ranka Kursara i Martina Crvelina, bio pripadnik druge ili zlatne generacije splitskih filmskih amatera koja se okrenula autorskom filmu, vođena idejama i nazorima Ivana Martinca te ostvarila do danas najdublji utjecaj u cjelokupnoj povijesti Kino kluba Split. Imali su specifičan filmski izraz koji se kasnije uobličio u pojam splitske škole filma. Osvajaju brojne nagrade na saveznim, regionalnim i međunarodnim festivalima ali istovremeno šire svoje ideje i filmsko iskustvo i znanje i na druge koji od njih žele učiti. Pivčević je cijeloga života ostao vjeran Splitu, odbijajući brojne ponude da prijeđe u Zagreb, Beograd ili neki drugi veći filmski centar. I nije prihvaćao holivudski pojam direktora fotografije, koji mu je bio smiješan, posebno u dokumentarnom filmu.  

Prve profesionalne kratkometražne filmove počeo je snimati od 1967., posebno se pamti Dnevnik autora Lordana Zafranovića, pa radovi Ivana Martinca, Nikole Babića ili Aleksandra Stasenka, a deset godina poslije postaje snimateljem cjelovečernjih igranih filmova, od Ludih dana redatelja Nikole Babića, snimanog u Vrlici, Medenog mjeseca istog redatelja (1983) s čuvenom erotskom scenom, Crvenih i crnih Miroslava Mikuljana (1985) o štrajku labinskih rudara, jedinog igranog filma prijatelja i klupskog kolege Ivana Martinca Kuća na pijesku (1985), Večernjih zvona (1986) i Haloa, praznik kurvi (1988) Lordana Zafranovića do Povratka Katarine Kožul Slobodana Praljka (1989) o gastarbajterima ,koji odlaze na rad u Njemačku, baš kao i danas.

Bio je snimatelj visokih likovnih kriterija i autorskoga profila, često nagrađivan, a  sasvim posvećen svom radu. Dobitnik je nagrade Slobodne Dalmacije Emanuel Vidović za životno djelo u području umjetnosti, za sve ono znanje, iskustvo, rad i rezultate koje je ostvario u svom stvaralačkom životu dugom četrdeset godina.

Kako to često biva, posebno je upamćen kao autor televizijskih reklama u kojima je nastupala Ana Sasso, bio je i ratni snimatelj kao vanjski suradnik HRT-a, a godinama je obavljao snimateljske poslove na festivalima Ultra održanim u Splitu. Šalio se kako mu mnogi mladi prilaze i čestitaju, a on ne zna zbog čega, pa mu je jedan prijatelj objasnio da je to zbog njegove sijede brade i visokih godina, kojima se mladost divila.

Film vam je vrag, kad se jednom uhvatite toga ne možete više bez njega znao je govoriti, s punim uvjerenjem.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

22.10.2019.