Izložba Damira Čučića

Zastiranje

Na jednom se zidu u mračnoj sobi, pogodnoj da se čovjek izolira od drugih i dublje uroni u samoga sebe i svoja promišljanja, ali i da ih lakše, ako to želi, prenosi i tumači drugima, repetitivno i uporno ponavlja filmski zapis lika koji polako zavjesama zaklanja osvijetljenu i ostakljenu površinu iza sebe. Istovremeno na drugom, nasuprot, ide tekst koji detaljno objašnjava davni događaj, industrijsku nesreću od prije desetak i više godina. Povremeno je tekstualna projekcija prekinuta likom Domagoja Prudeusa, a naznaka ispod nje (1972. – 2016.) sugerira gledatelju da je čovjek mrtav, već dvije godine. I to je sve.

Stručno se to što gledamo naziva višekanalnom video instalacijom, ali autorica teksta u popratnom katalogu Tanja Dabo (i sama konceptualna umjetnica, autorica niza samostalnih izložaba i sudionica još više zajedničkih, s Odsjeka za likovne umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci odnosno Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci) tvrdi da Zastiranje zapravogovori o nemoći, tuzi, frustraciji, bijesu, odbojnosti, nervozi, odnosno da je svojevrsna identifikacija koja gledatelje čini suučesnicima, svjedocima i nevidljivim koautorima. Devetominutni je rad, koji je bio zamišljen i snimljen kao dokumentarni film o tragičnom događaju u životu autorova prijatelja, zbog niza razloga među kojima su i egzistencijalne i moralne dvojbe, konačno ostvaren kao instalacija. Na neki se način film otkrivanja pretvorio u djelo zastiranja, ne odstupivši nimalo od osnovne teme i motiva.

Sam je događaj tako tipičan, ne samo kod nas: veliki sustav ne trpi poremećaje, posebno ne one za koje može (i treba!) biti odgovoran, koji su se dogodili zbog površnosti, nemara i nebrige, pa pogodili one koji su najmanje krivi. Nastupa zatim negiranje i odbacivanje odgovornosti, skrivanje ili montiranje nekakve drukčije istine, štićenje onih koji su objektivno krivi i progon i dodatno drobljenje stradalih koji su s pravom očekivali zaštitu, ili bar razumijevanje.

Stvaralaštvo Damira Čučića ne trpi pojednostavljenja niti uobičajene klasifikacije, jer u svakom dokumentarcu ima i eksperimentalnog, u svakom eksperimentu rušenja unaprijed zadanih granica, one stalne čučićevske razbarušenosti, probijanja tabua, društvenih i umjetničkih konvencija, ali i svojevrsne stvaralačke i društvene anarhije. Autor je ovu izložbu, ali i sve druge umjetničke aktivnosti ove godine, posvetio svom prijatelju Domagoju, s kojim je izvodio i neke od zajedničkih ranih performansa. Život  je htio da Domagoj umre od bolesti srca, a ne od posljedica nesreće.

Damir Čučić (rođen naravno 1972., kao i njegov prijatelj Domagoj, iz iste školske klupe) se filmom bavi od 1989., kao redatelj, scenarist, montažer, izvršni producent i producent. Snimio je niz dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, nekoliko kratkih igranih (La Strada, Stolac za ljuljanje…) te dugometražni Pismo ćaći za kojeg je 2012. dobio Veliku zlatnu arenu na filmskom festivalu igranog filma u Puli. Sudjelovao je na mnogim festivalima i često bio nagrađivan. Višegodišnji je voditelj radionica dokumentarnog filma, TV-reportaže te eksperimentalnog filma na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić, odnosno dokumentarnog filma na Malom DOKUartu.  

Izložba je otvorena 15. listopada u Galeriji Greta, kao jedna od izložbenih aktivnosti ovogodišnjeg One Take Film Festivala, a ostaje otvorena do 21. listopada.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

17.10.2018.