56. revija hrvatskog filmskog stvaralaštva djece
Bijeli kamen
Na Braču su, između ostalih, rođeni pjesnik i političar Vladimir Nazor (1876.-1949.), kipari Branislav Dešković (1883.-1939.), slavni animalist kojem su voljeni motiv bili lovački i drugi psi (galerija mu je u samom bolskom portu) i Ivan Rendić (1849.-1932.) te utemeljitelj sociologije na zagrebačkom sveučilištu i najplodniji čakavski pjesnik Stjepan Pulišelić, slikar Matko Trebotić, novinar i veliki dokumentarist Branko Lentić, filmski publicist i redatelj Branko Belan, političar i diplomat Jakša Petrić, košarkaš Petar Skansi i glumac Ante Čedo Martinić.
Brač je u razna vremena bio pod Bizantom, Ugarskom, Venecijom, Napoleonom… Službeni jezik bio je latinski, a svakodnevni hrvatski, dok je pismo službenih isprava hrvatska ćirilica kojom je napisana i Povaljska listina iz 1184., najstarija i najvažnija sačuvana isprava srednjovjekovnog Brača. Danas se Brač izdvaja po broju knjižnica, a prema statistikama prosjek iznosi pet knjiga po glavi stanovnika, što ga čini jednim od najbolje knjigom pokrivenih područja. Na Braču danas je oko 500.000 stabala maslina, ali je najveći značaj, prije turizma, za otok imalo kamenarstvo. Bijeli brački kamen je korišten, osim drugih važnih objekata, i za gradnju Dioklecijanove palače te predvorja zgrade Ujedinjenih naroda.
A kontinentalci ili Vlaji, koji su zbog siromaštva bili prisiljeni nadničariti kod bogatijih posjednika, na Braču su se uglavnom nazivali Judi (ljudi) i obavljali najteže fizičke poslove. Priča se da su, nekada davno, dva brata iz Bobovišća plovili jedrilicom u Split i po dolasku im je neki Splićanin htio pomoći pri vezanju na rivu pa je rekao: Judi bacite cimu, tj. konop, a uvrijeđena braća su odgovorila: Nismo mi Judi, mi smo Bročani. I danas se s osmijehom o tome govori!
Revija se polako odvija prema završetku. Najbolji će biti proglašeni u nedjelju, između osamdeset i devet odabranih filmova. U kategoriji slobodnog stila ih je najmanje, samo četiri rada ili manje od pet posto od ukupnog broja u službenoj konkurenciju, šest je dokumentaraca, devet TV-reportaža ili malo više od deset posto, pa dvadeset i jedan radionički film, dvadeset i tri animirana, a najviše, skoro trideset posto, odnosno ukupno dvadeset i šest, je igranih.
Vrhunac je pravog dječjeg filmskog stvaralaštva oduvijek bio što više samostalnosti, neovisnosti u odabiru tema i u njihovom kreativnom ostvarenju. Razumljiva je i neophodna pomoć njihovih voditelja, čija se veličina najviše vidi u samoograničenju, u svjesnoj odluci da se ne miješaju, ili bar da se što manje miješaju u djetinje vizije. Mladi autori trebaju u njima osjetiti oslonac i sigurnost, ali nikako neosporivi autoritet u čije se vođenje ne smije sumnjati. Razmjena mišljenja, a ne izvršavanje naredbi, još manje zabrana, idealni su okviri ove suradnje. To se posebno mora osjetiti u suštini svakoga filma, bez obzira na kategoriju.
Najmlađi, ali i oni nešto stariji filmski autori, okrenuti su već nekoliko godina više igri i mašti, novim svjetovima koje otkrivaju svatko na svoj način, a manje dokumentiranju ovoga kojeg se smatra neprikosnovenim i jedinim. Neki se možda i boje dublje ući u bilježenje svega dobrog i lošeg što nas okružuje, drugima to jednostavno (više) nije zanimljivo.
Sve je kako i treba biti. Ako mladi ne bi imali pravo i mogućnost, a iznad svega želju i potrebu, istraživati, pa ako je neizbježno, i lutati u tome, onda bi se svaki smisao izgubio. A nije!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
06.10.2018.