XVIII. škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić
Brašno
Polaznici Prvog stupnja seminara medijske kulture nastavili su slušati u nedjelju započeto predavanje dr. sc. Tomislava Šakića o povijesti hrvatskog filma, a Drugog su poslušali izlaganje mr. sc. Marka Rojnića o istočnonjemačkom filmu. Nastavljene su i vježbe multimedija u teoriji i praksi za polaznike Prvog stupnja, koje vode Mirjana Jukić, prof. i Katica Šarić, mag. paed. soc., odnosno metodičke vježbe za nastavu filmske umjetnosti u srednjim školama pod vodstvom Ane Đordić, prof. i doc. art. Jelene Modrić, filmske montažerke. Njihov se pristup odlikuje poticanjem samostalnih analiza viđenog filma ili filmova koje drugostupnici provode najprije u manjim grupama po dvoje ili troje, pokušavajući utvrditi okvirni zajednički stav, a zatim u skupnosti svih polaznika, zamišljenom razredu, razmjenjuju mišljenja pojedinaca i grupa o svim aspektima nastave, od motivacije do prepoznatih filmskih elemenata. Cilj je, naravno, pripremiti buduće edukatore u srednjim školama da slične metode nastave jednog dana primjenjivati u radu s učenicima.
Donekle cijeli proces podsjeća na meljavu finog brašna, naravno bez ikakve primisli na mlinske kamene koji bi drobili nježna zrna pšenice ili kukuruza. Ma dajte, najte! Ovdje postupak teče nježno, duhovito i s puno smijeha. Na oba seminarska stupnja, dakako. Uostalom, riječ je o sadašnjim i budućim kolegama, a sve su četiri voditeljice proizašle iz krugova nekadašnjih polaznika, što je jedna od specifičnosti Škole. Ali i odnosa prema učenicima, bili oni iz osnovnog ili srednjoškolskog obrazovanja, kojem se budući edukatori ovdje uče. Ako nešto znaš bolje i sveobuhvatnije od drugih, prenesi im znanje.
Photo by Krunoslav Heidler
Na neveliku potezu između Ivanca i Prigorca nekada je bilo dvadesetak mlinova, vodenica, a danas su tek tri, od kojih je onaj obitelji Friščić (na tabli pred nevelikom zgradom na kojoj se okreće golemo drveno vodeno kolo piše da je bila sedamnaesta u nizu) podignuta 1956. Mlinovi su dizani da bi poslužili obiteljima i susjedima, a tek onda i drugima. Usluga meljave plaćala se uglavnom u brašnu, od deset samljevenih kila mlinar bi uzeo jednu ili dvije. Sredinom prošloga stoljeća vodenice su se nerijetko koristile i kao male električne centrale jer bi drvena kola istovremeno okretala mlinske kamene i punila dinama, pa bi tako zaškiljile i prve žarulje.
Mlinar Franjo kaže kako se uopće na daju usporediti brašna i sve ono što se od njih pravi (probali smo domaće štrukle i reč da bi rekli!) samljevena u njegovoj i drugim vodenicama s onima iz industrijskih mlinova. Mrvicu podsjeća na stare majstore filma koji ne bi nikada priznali da su radovi na svim ovim digitalnim formatima jednaki onima što su ih oni, nekad bilo, sad se spominjalo, snimali na filmskoj vrpci. Istina, danas je jednostavnije i bitno jeftinije, ali film je film!
Vodenice su danas osuđene na lagano umiranje. U Friščića je pet unuka ali se niti jedan ne želi posvetiti ovom zanatu. Preveć je tu buke, prašine i hladnoće, a baka dodaje da su mladi po cijele dane s tim vražjim mobitelima u ruci, pa za drugo nemaju ni vremena ni volje.
Sudionici radionice za radijsku reportažu sačinili su vjerujemo o svemu tome zanimljiv prilog. Oko hotela sve se češće sreću filmski snimatelji i fotografi, s teorijskih se predavanja prelazi na praktične vježbe. U rano jutro nad Trakošćanom preostala kriška Mjeseca, tri neopasna sloja oblaka i najava sunčane vedrine. Pred nama je još jedan uzburjani radni dan.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
23.08.2016.