Promocija zbirke poezije

Pjesme tuge i smirenja

U nedjelju je u kinu Tuškanac održano sasvim posebno događanje. Promovirana je zbirka poezije. Bilo je u Tuškancu, naravno, takvih i sličnih već mnogo, i širinom svojih programa i aktivnosti kino Tuškanac, odnosno Hrvatski filmski savez, odavno se dokazao kao multimedijalni prostor otvoren brojnim i zanimljivim sadržajima. Pa ipak, ovo je bilo zaista neuobičajeno, već zbog osobe autora.

Primarius Velimir Mihailović, dr. med., specijalist pedijatar, rođen je 30. studenoga 1924. u selu Klenak, gdje mu je otac službovao kao željezničar, koji se po potrebi posla pomicao po cijeloj tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. U Gimnaziji u Sremskim Karlovcima profesorica književnosti, gospođa Teodora, približava Velimira, Velju  kako su ga odmalena zvali, literaturi koja mu uza slikarstvo ostaje vječna ljubav. No, samo kao pasioniranom čitatelju i kolekcionaru i poznavatelju umjetnina. Bavio se u životu raznim poslovima, završio i trgovačku školu, bio prije i poslije rata pisar na željeznici, gdje ga je otac zaposlio ne bi li tako izbjegao odlazak u vojsku u to nesretno, ratno doba, pa nesuđeni student ekonomije, ali se 1946. godine ipak upisao na studij medicine u Zagrebu. Obavezni liječnički staž obavlja u Općoj bolnici Vukovar, a odabiru mjesta za stažiranje, uz lijepi dio djetinjstva proveden u Vukovaru i okolici i brojne uspomene koje su ga za to vrijeme vezale, najviše je kumovala  studentska ljubav pa onda i brak s Helenom Šrekais, kolegicom sa studija, rođenom Vukovarkom. Specijalizaciju iz pedijatrije obavlja kod profesora Eraka na Rebru, a završava 1962.  u Vinogradskoj bolnici kod profesora Najmana. Bio je prvi specijalist pedijatar u Vukovaru. Od 1964. bio je šef Dječjeg odjela, početkom sedamdesetih radi u Libiji, a od 1973. opet je u Vukovaru kao šef Službe za zaštitu dojenčadi i predškolske djece. Stotinjak je liječnika prošlo staž pod njegovim mentorstvom, a neki i specijalizaciju, uz ostale i doktorica Vesna Bosanac.

U mirovini je od 1991., pomažući i dalje svima kojima je i kako mogao. U visokim godinama ostaje bez supruge, čiji grob vjerno i postojano obilazi, živeći i u Zagrebu i u Vukovaru. I onda, iznenada, osjetivši poriv za pisanjem, kupuje laptop, u osamdeset i nekoj, i počinje pisati pjesme. Pisao ih je od 2010. godine, kad je imao 86 godina, pa dok se nije razbolio 2014. Većina je njegovih pjesama i aforizama  posvećena cvijeću, leptirima, radosti života, ali ipak najviše pokojnoj supruzi Heleni.

Promocija prve zbirke Pjesme tuge i smirenja održana je u njegovoj devedeset i drugoj godini života, a doktor Mihailović, svima omiljeni čika Veljo, kojem su dolazili roditelji s bolesnom djecom iz cijele Slavonije i Baranje, sjeverne Bosne, Vojvodine i još dalje, najstariji je liječnik u nas koji se bavi poezijom.

Na promociji, na kojoj je prikazan i dokumentarni film Vukovar moje mladosti  redatelja Leona Rizmaula, kao memento na najveći dio života koji je čika Veljo proveo u tom gradu i u kojem još uvijek, bar dio godine živi, govorili su akademska slikarica, grafičarka Mirjana Zajec Vulić, koja je i sama provela dio života u Vukovaru, a likovno je oplemenila zbirku te urednik, rođeni Vukovarac Duško Popović, voditelj je bio televizijski i radio novinar i urednik Vojo Šiljak, a okupili su se brojni posjetitelji, poznavatelji i poštovatelji doktora Velimira Mihailovića, koji je osim svoje dugotrajne liječničke posvećenosti, protkane kao i cijeli njegov život duhovitošću i vedrinom, sada otkrio i suptilnu i nježnu, poetsku dušu.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

09.05.2016.