IN MEMORIAM

Tatjana Ivanišević – Dunja (1942-2014)

Odlazak prve „žemske“ hrvatskog eksperimentalnog filma

Rijetki su domaći mediji, i to uglavnom oni feminističke orijentacije, objavili vijest da je prije nekoliko dana preminula Tatjana Ivanišević (rođena 1942. u Splitu), poznatija kao Dunja. Oni koji jesu, poput portala Vox Feminae, znali su da je samozatajna splitska pjesninikinja i profesorica povijesti, koja je s veseljem ispratila generacije maturanata splitske gimnazije Natko Nodilo i splitske Škole likovnih umjetnosti, po nečemu ipak bila posebna. Dok se ne dokaže nešto drugo, Dunja Ivanišević autorica je prvog hrvatskog feminističkog filma Žemsko, snimljenog daleke 1968. na nekoliko metara 8mm vrpce u boji, koju joj je -  nakon strogog filmskog tečaja i više scenarističkih dorada – milosrdno dodijelo tadašnje muško društvo okupljeno u Kinoklubu Split.

Tatjana Ivanišević – Dunja

Bilo je to vrijeme besprimjerne kreativne znatiželje, izazivačkog Crvenog Peristila i amaterske slave takozvane „prve autorske“ generacije Kinokluba Split, koju su uz I. Martinca i L. Zafranovića, činili R. Kursar, V. Nakić, A. Pivčević i A. Verzotti. Pa iako je sloboda bila i u muškoj modi, a underground filmovima splitskih klubaša kao glumice su dotad već bile prodefilirale majke, sestre, prijateljice i djevojke, žene iz njihova društva teško se moglo vidjeti i iza kamere. Dunja Ivanišević u svojem redateljskom prvijencu spojila je te dvije ženske pozicije, s tim da je u filmu kao glumica nastupala Iskra Kuzmanić. Zafranovićeva amaterska muza (Kišno – nevina subota, 1966) odigrala je pred kamerom iz ruke A. Pivčevića ulogu koju najsugestivnije definira sam naslov filma - „žemsko“: običnu djevojku svoje šezdesetosmaške generacije koja dokoličari listajući modne magazine, sanjari o svojim glazbenim idolima (John Lennon), pleše uz njihovu glazbu (Stand by Me), a povremeno i  koketira s kamerom.

Žemsko

Osim što je u središte pozornosti stavio žensko tijelo i energiju, opsesije vlastitom (ali i muškom) ljepotom i (erotske) žudnje, taj filmić je izgledao i zvučao atraktivno. „Disao“ je upravo u ritmu svojega raspojasanog  i psihodeličnog doba, pa je upravo zato najveća šteta što je, posve neobjašnjivo, proveo devetnaest godina u klupskom „bunkeru“. Kada je prvi put javno prikazan na 10. Saboru alternativnog filma u Splitu 1987. godine u okruženju novih  filmova, vidjelo se da po svojemu stilu pripada nekom posve drugom vremenu, ali i da je po samosvjesnom izričaju itekako blisko feminističkoj estetici. Dakako, rodno deklarativni naslov filma s vremenom je dobio još veću simboličku vrijednost, pa Žemsko, zajedno s pričom o neshvaćenosti njezine autorice, danas kruži svijetom kao ogledni rani primjerak hrvatske feminističke kulture.

Žemsko

Dunji Ivanišević, nažalost, to je bio prvi i posljednji autorski film. Shvativši da „muški“ iz Kluba ne prizanju njezin rad i ne žele ga javno prikazati ni u Splitu ni izvan njega, izgubila je  volju i samopouzdanje, posvetila se poeziji i profesuri. Za razliku od druge amaterske Tatjane, one s prezimenom Ivančić, koja je živeći u „metropoli“ snimila na desetke, uglavnom jednako nepoznatih, poetskih dokumentaraca, odrekla se autorskih ambicija. Reklo bi se, ni prva ni posljednja koju je homocentrično društvo „ubilo u pojam“, ali rijetka koja se nije libila - služeći se ironičnim splićanizmom žemsko, ispustiti vox feminae i tako ući u povijest hrvatskog eksperimentalnog filma.

Diana Nenadić

15.10.2014.