Praška generacija Lordana Zafranovića

Ljubavni rastanak

Na početku ljubavi nisu potrebne riječi. Trebaju nam pogledi, uzdasi, treperenja, dodiri, snovi….I, ostvarenje! Na kraju, već, riječi su važne. Rastajemo se uz objašnjenja, rasprave, optužbe, gorčinu. A teško je kad ne znamo dobro jezik onoga drugoga, pa ne možemo ni povrijediti kako treba.

Prvo je Goran Marković na Vaclavskim Namestima, u srcu Praga, upoznao jednu prodavačicu gramofonskih ploča. Pa se zaljubio. Ljubav je bila istinska i prava, duboka, kao Praško proljeće. Kad se preko ljeta otputio u Beograd, bilo mu je teško da se, makar i privremeno rastanu. Čeznuo je i jedva čekao da se u jesen vrati. Poslao brzojav neka ga njegova ljubav čeka na aerodromu. Nije došla. Nazvao njenu mamu (mamička je sve znala, naravno) i pitao gdje je cura. Nije znala. Pa pitao je li došao njegov brzojav. Došao je, neki. Pa, pročitajte ga, zavapio je Goran. U brzojavu je pisalo: Sretno stigao u Split, volim Te, Lordan.     

Tako je prodavačica ploča postala dragom drugoga polaznika Filmová a televizní fakulta Akademie múzických uměni v Praze, slavne FAMU, osnovane daleke 1946. godine kao jedan od tri ogranka praške Akademije scenskih umjetnosti i cijenjene po cijelom svijetu. Često se ta grupa polaznika FAMU iz bivše Jugoslavije koja je tamo stigla u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća naziva Praškom školom. Uz Lordana Zafranovića i Gorana Markovića, tu su bili i Rajko Grlić, Goran Paskaljević i Srđan Karanović te snimatelji Predrag Pega Popović i Živko Zalar i Karpo Godina, koji je i snimatelj i redatelj. Lordanov sedamdeseti rođendan poslužio je kao povod okupljanja generacije koji je 12. svibnja upriličen u kinu Tuškanac, a na kojem su se (osim Karanovića, kažu opravdano odsutnog) našli svi skupa, pojačani Krunom Heidlerom koji je prije i poslije Praga bio producentom kratkih i igranih filmova većini njih.

I odmah se pokazalo da su im praške godine bile posve različite. Neki ih pamte po sivilu i depresiji koja se osjećala u socijalističkoj Čehoslovačkoj, neki po šarmu podzemnog Praga (i Pražanki), po večerima ispunjenim druženjima i razgovorima, uz mađarsko vino Bikavér, drugi po karijerama koje su ostvarili poslije povratka iz Praga, od kojih su mnoge bile disidentske, sve do danas, po pokušajima da njihov filmski izričaj bude drugačiji i po brojnim uspjesima koje su postigli.

No, svi su se složili da je velika vrijednost FAMU bila što ih je učila zanatu, a ne umjetnosti. Zanatu u najboljem smislu te riječi jer da bi se moglo nešto mijenjati valja prvo sve naučiti o suštini. A umjetnost ovisi o talentu, znanju, upornosti i sreći. Svega je kod svih bilo u izobilju. Doduše, sreće nekako najmanje.

Iako dobri prijatelji, nisu nikada bili organizirana skupina, i svoje su filmske karijere gradili svako za sebe. Zagrebački je susret, kojeg su organizirali Ambasada Republike Srbije, Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatski filmski savez, bio stoga izuzetna (i po svemu sudeći neponovljiva) prilika da se svi nađu i porazgovaraju o sjećanjima, razmišljanjima i stremljenjima. I ma kako to tužno moglo zazvučati, bio je to svojevrsni rastanak.           

I na kraju one ljubavne priče, valjalo se rastati. Kako Lordan nije dobro znao češki, a prodavačica ploča se malo spoticala o hrvatski, među njih je (doslovno) sjeo Rajko Grllić. Pa je prevodio za oboje sve gorke i razočarane izjave kojima se okončavala njihova veza. Ljubavni rastanak u troje. Tužan, kao svaki kraj. Češka priča.  

Duško Popović

13.05.2014.