15. škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić
Škola medijske kulture
Kada sam prvi puta došla u Trakošćan, na Medijsku školu, kao novinarka, da snimim svoju emisiju Zašto tako, bilo mi je to otkriće!
Na jednom mjestu učiš teoriju i imaš šansu isprobati u praksi kako to funkcionira kroz radionice. Da upišeš kolegije na kazališnoj akademiji, glazbenoj, učiteljskom fakultetu, filozofskom i likovnoj akademiji zajedno, ne bi postigao takav sjajan program.
Kako imam priliku ići po školama, mnogima sam pričala o toj Školi i neke uspjela zainteresirati da dođu. Najveći su mi pothvati što je među njima bilo i nekoliko profesora iz Dalmacije koje baš i nije bilo lako odvući s mora u kolovozu u Varaždinske Toplice odnosno Čakovec, ali kada jednom dođeš, postaneš ovisnik. Bilo da si učenik ili profesor.
Moji prvi utisci su nezaboravni.
Predsjednik Savjeta škole bio je profesor Ante Peterlić kod kojega sami diplomirala na komparativnoj književnosti i pohađala njegove kolegije iz filmske umjetnosti.
Bila je to dobra prilika da mu se konačno ispričam što sam svakog utorka u osam sati ujutro na njegovim predavanjima spavala, jer sam ponedjeljkom imala noćne montaže na radiju do jedan sat poslije ponoći. On je bio toliko pristojan i tankoćutan da je rekao ništa strašno, a što mislite da sam ja radio u osam sati ujutro?
Vera Robić Škarica, koje sam se sjetila još iz davnih dana Dječjih filmskih festivala u Pitomači, vodila me od radionice do radionice, upoznavala me s polaznicima i voditeljima, predložila mi da razgovaram s najmlađim polaznikom, nekim sedamnaestogodišnjakom i najstarijim, gospodinom od osamdeset godina koji je bio u radionici za animirani film. S toliko ljubavi mi je o svemu i o svima pričala, da sam pomislila kakva je to škola u kojoj se svi tako vole?
Zatim sam otišla s ekipom za dokumentarni film, koju je vodio Petar Krelja, na terensko snimanje o nekom poštaru i bilo mi je fantastično. Samo bi se o tome dala snimiti čitava emisija, a ja za sve ovo imam termin od pola sata. Možete zamisliti kako su tek bile ushićene profesorice koje nikada nisu imale prilike gledati kako se snima film i same se oprobati u tome. Neke su još dan danas toliko fascinirane Pjerom i Vesnom, naravno, da su i dalje u telefonskom kontaktu, jer on im je, kakav već je, rekao, ako nešto trebate ili ne znate, samo se javite.
Višnja Biti
Nadalje, moju su pozornost zaokupila tri jako duhovita i naočita voditelja radionice za dokumentarnu tv-reportažu, sebe su nazvali 3 D i bilo je to mnogo prije ove današnje radionice koja se tako zove i uistinu uči o filmu u 3 D tehnologiji. Bila je to radionica koja se nazvala po početnim slovima njezinih voditelja Damir, Dražen i Darko, a koji danas vode neke druge radionice. I još uvijek su naočiti.
Još je bilo nekoliko zanimljivih radionica, susrela sam se s nekim profesoricama koje sam znala iz njihovih škola ili nekih drugih susreta, zatim sam tu upoznala redatelja Zorana Tadića, čije sam filmove jako voljela, susrela se s Edom Lukmanom, voditeljem ŠAF-a na čijem sam otvaranju bila davnih godina u Čakovcu.
Predavanja o radio drami držao je Nikola Vončina, a asistirala mu je Vedrana Vrhovnik. Upravo s njom sam razgovarala o mogućnostima u kojima bi mi, s radija još više promovirali taj medij u Medijsku školu. Istina je da su vizualni mediji u prvom planu, pa čak i sjajna radionica Dubravke Premar za postprodukciju zvuka, opet je u funkciji filma.
Predloži nešto, rekla mi je.
A što ako prijedlog bude dobar pa ću ga sama morati i realizirati, pomislila sam. Tko bi izdržao deset dana biti na jednom mjestu i voditi radionicu po deset sati dnevno i još sudjelovati u večernji događanjima? No, za taj večernji dio najlakše, koliko mi se činilo jako su se lijepo i dobro zabavljali.
U to sam se uvjerila slijedeće godine kada sam u Trakošćan došla na dva dana.
Predložila sam da vodim interni radio koji bi funkcionirao kao medij koji povezuje sve njih tijekom dana.
Moj prijedlog je bio prihvaćen, no tada se čitava Medijska škola preselila u Varaždinske Toplice. Tamo smo moj suradnik Dario Odobašić i ja vodili RadioMM koji se čuo do dva kilometra. I imao lijepu slušanost polaznika, pa i ponekih mještana Toplica koji su se žalili zašto imaju takav radio samo deset dana. Bili smo jako ponosni, imali smo svoj radio!
Moja je soba gledala prema bazenima, koje sam nažalost koristila samo jedno ljeto, za što sam sama kriva, jer sam zbog količine posla odgađala to do zadnjeg dana, koji je za čas i došao. Kada sam nekima pričala kako smo se proveli deset dana u Varaždinskim Toplicama, moje prijateljice nisu mogle vjerovati kako usred ljeta možeš biti u nekom rezervatu, raditi po vrućini cijele dane i da ti to bude tako dobro.
Jutra na selu bila su mi posebno romantična, jer kao gradsko dijete nisam navikla na pijetlove koji su se čuli svako jutro i to mi je bilo prvo buđenje te znak da uskoro moram ući u studio našeg Radija MM i reći Dobro jutro. Tek nakon toga išla sam na doručak i tako je počeo dan.
I tako pet godina.
Uslijedila je treća faza mog sudjelovanja u Medijskoj školi, koja se poklopila s preseljenjem Medijske u Čakovec. Počela sam voditi radionicu za radijsku reportažu što će reći da su moji polaznici snimali priloge i imali šansu emitirati ih na Radio Čakovcu 1. Montiranju na računalu učila ih je najprije Anka Savić, a onda Davor Iljadica.
Ovo je već četvrta godina.
Ako ćemo se držati tradicije, za godinu dana se opet selimo. Kamo, to se još ne zna.
Glavno da Medijska škola traje.
Bez obzira što neki odlaze, drugi dolaze.
Iako je jednom davno neki grčki filozof rekao da ne možeš dva puta ući u istu rijeku, on tada nije mogao poznavati medije.
A s njima sve možeš, samo ne možeš bez njih.
Zato ih treba učiti.
Višnja Biti
Urednica Obrazovnog i dječjeg programa na HRT radiju, voditeljica, autorica i urednica emisije Zašto tako koja traje već 37 godina, autorica više knjiga, redateljica filmova, autorica radijskih drama, dobitnica više nagrada, voditeljica radionice radijske reportaže na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić.
Pripremio Duško Popović
26.08.2013.