Profesor i pisac koji voli crtanje i film, kako samoga sebe opisuje Midhat Ajanović, rođen 1959. u Sarajevu, u siromašnoj obitelji koja je nekada bila bogata, filmski je autor, filmolog, karikaturist, književnik i publicist, diplomirani novinar koji je u Zagreb filmu učio animaciju, a 2009. doktorirao filmologiju u Götteborgu, gdje slijedom ratnih događanja živi od 1994. godine. Predaje povijest i teoriju animacije na sveučilištima u Götteborgu (do 2010.) i Trollhättanu te na Akademiji animacije u Eksjöu, a dugogodišnji je predavač i na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić.
Autor je sedam kratkih animiranih filmova i više knjiga karikatura. Tekstove o animaciji, poslije Sineasta i Oslobođenja, objavljuje u švedskom Göteborg-Postenu i Hrvatskom filmskom ljetopisu te Kvadratu. U Hrvatskoj su mu objavljene filmološke knjige Animacija i realizam (Hrvatski filmski savez, 2004), Karikatura i pokret: devet ogleda o crtanom filmu (Hrvatski filmski savez, 2008), Milan Blažeković - život u crtanom filmu (Hrvatski filmski savez, 2010), Nedeljko Dragić: čovjek i linija (Hrvatski filmski savez, 2014) te najnovija, a po mnogima i najbolja, predstavljena na ovogodišnjem Animafestu, Film i strip: Eseji o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma (Ogranak Matice hrvatske, Bizovac, 2018.). Kroz jedanaest eseja, nastalih u razdoblju od petnaestak godina, predstavlja svoju povijest animacije, filma i stripa, od Vikinga Eggelinga, preko Dashiella Hammetta, Huga Pratta (kojeg smatra najvećim genijem stripa), Federica Fellinija, Luisa Buñuela, hrvatskog strip autora i animatora Krešimira Zimonića, pa stripa Ken Parker Giancarla Berardija i Ive Milazza, švedskog filmskog autora Roya Anderssona, „ženske crte“ u britanskoj animaciji i stripu, dokumentarnog u filmu, animaciji i stripu, njihovim vezama i autorskim svjetovima do velikana stripa Andrije Maurovića, animatora Alexandra Alexeieffa, razvoja računalne animacije i važnosti Johna Lassetera u njenom usponu, odnosno propitivanja digitalnoga razvoja i moralne krize. Svakako nezaobilazan rad za kulturološko razmatranje umjetničkih strujanja dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća.
Ajanović voli reći da su oni koji su potpisani kao autori zapravo samo mediji i da na svom putu iz neke transcendentalne dimenzije u kojoj borave, ideje i priče prođu kroz njih i zabilježe se na papiru, platnu, filmskoj vrpci... te da knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž. Umjetnosti je imanentno da je istinita. Fanatik je forme i uvijek najprije napravi konstrukciju i sagradi kuću pa tek onda u nju ubaci namještaj i useli likove. I voli citirati Brechta, koji je rekao "Sretneš li na ulici nasmijanog čovjeka, znaj da taj još nije slušao vijesti".
Na hrvatskom je objavio i romane Jalijaš (Hrašće, 2003), Katapult (Hrašće, 2003) te Salijevanje strave (Matica hrvatska Bizovac, 2013) i Portret nacrtan ugljenom i kišom (Matica hrvatska Bizovac, 2015), odnosno Time Lapse (Una Förlag, 2016.), a u zagrebačkoj Booksi promovirao 7. lipnja svoj prvi krimi roman Dva muža Karoline Lotman (Ibis grafika, 2017.). Priča je smještena u mirno naselje u predgrađu Göteborga, a Karolina Lotman je umjetnica koja živi u zajednici poliamori, s dva muža, Simonom i Haraldom. Jednog jutra nađena je otrovana u svom stanu, pa započinju dvije istrage, profesionalna i neformalna, susjedska.
Na promociji je sudjelovao i montažer, scenarist, producent i redatelj Damir Čučić, čiji film Pismo ćaći, za kojeg je dobio Veliku Zlatnu Arenu, Ajanović smatra jednim od tri najbolja domaća nastala u ovom stoljeću. Uzajamno uvažavanje i prijateljstvo rezultirat će novim filmom koji je na promociji najavljen, a po motivima čak četiri Ajanova romana Čučić će ga režirati u narednim mjesecima.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com