Prije nego je 2003. pokrenula školsku filmsku sekciju koja će uskoro prerasti u ZAG, profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj OŠ Marije Jurić Zagorke Melita Horvatek Forjan već je četiri godine bila (i ostala sve do danas) redovita polaznica Škole medijske kulture, u kojoj je do tada uspješno prošla oba stupnja seminara medijske kulture, pa radionice za dokumentarni film, s voditeljem Petrom Kreljom, i za TV-reportažu, s Damirom Čučićem. Gotovo odmah joj se pridružila kolegica i prijateljica, zaljubljenica u film i fotografiju Nataša Jakob, a od 2006. i Ana Brčić (od iduće godine i Bauer), koja se nekako od prvih dana posvetila radiju.
Valja svakako istaknuti da su od samoga početka imale razumijevanje i potporu ravnatelja, do 2007. profesorice Marije Konjević, a nakon toga sadašnjeg ravnatelja, profesora Željka Kelave.
I jednako važnu i vrijednu bliskost („moja osica“!) s dugogodišnjom tajnicom Hrvatskog filmskog saveza Verom Robić-Škarica.
Malo je školskih filmskih skupina koje izdrže tako dugo. ZAG je 15. svibnja, na svečanosti naslovljenoj ZAG-ova zvjezdana večer, koja je održana u punoj dvorani kina Tuškanac, obilježio (prvih) petnaest godina postojanja, a na pomno osmišljenom programu bili su i fragmenti nekih od brojnih i nagrađivanih uspješnica iz proteklih godina, poput Zagorke u Zagorki, iz 2014., Posla iz snova te Zagorkinog facebooka iz 2015., Moje prve ljubavi i Frana Luke, iz 2016. odnosno Ti ćeš meni reć' i Ništa bez Jagice iz 2017., kao i radijskih emisija Različitost nam je zajednička, iz 2015., Super Fran, iz 2016. i Kao da me pola fali iz 2017. godine.
No, bila je to i prilika za predstavljanje novih radova, među kojima su radijska emisija Različiti i jednaki odnosno radijska igra Čarobnjak iz Oza te filmovi Jan (o dječaku koji ima Aspergerov sindrom, blaži oblik autizma, što je bitan iskorak nakon već niza filmova o djeci s posebnim potrebama, koji su jedan od standarda ZAG-a), Ja sam malen (kojim su otvorili novu stranicu svojeg stvaralaštva, radeći prvi dokumentarno-animirani film i otkrivajući čarobni svijet lutkarstva), Mi smo sami svoji (o kajkavcima ikavcima koji žive na samoj granici sa Slovenijom i pažljivo čuvaju svoj specifični jezični izričaj), Oš da lafiš s mene? (kojim se vraćaju, ili bolje reći, nastavljaju, dugogodišnje otkrivanje svijeta Janjevaca, kojih je nemali broj u Dubravi pa i u školi) te svakako najbolji #kad si/ne/sretan, o obiteljskom nasilju, posebno prema djeci, žestok, alarmantan, uznemirujući i otrežnjujući, koji će svakako imati odjeka i u stručnim krugovima.
ZAG se opet dokazao kao isti u različitosti, dosljedno prateći svoje teme, ali ih i otkrivajući uvijek iz nekog drugog kuta, iz kadra koji još nije bio snimljen, s porukom koju tek treba čuti, istovremeno pronalazeći uvijek nešto novo, neku drugačiju priču, samosvojniju sudbinu, sve češće eksperimentirajući i u motivu i u filmskom izrazu, trasirajući nove putove, i sebi i drugima, podižući nove granice, ne kao neprelaznu barijeru već kao izazov i poticaj, i unoseći, kako bi Pjer rekao, novu energiju i novi stvaralački zanos, što je uvijek bio i jedini smisao.
Uostalom, posve u skladu s likom i djelom književnice čije ime škola nosi (kao jedina tog imena u nas) i ova bi se proslava petnaestog jubileja ZAG-a mogla shvatiti i kao dio obilježavanja stotinu četrdeset i pete obljetnice njezina rođenja.
A bilo bi dobro i sretno sresti se opet, na tridesetoj obljetnici!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com