Filmski kritičar, autor nekoliko knjiga poezije, za koje je primio književne nagrade, i jednog egzistencijalističko-erotskog romana te suautor monografije Ante Babaja Damir Radić promovirao je u ponedjeljak, 26. veljače, u dvorani Müller kina Europa u Zagrebu, svoju najnoviju knjigu Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća, a na promociji su, uz autora, govorili urednica knjige Diana Nenadić i filmolog Bruno Kragić. Vidjeli smo i dva Radićeva kratka filma, dokumentarno-eksperimentalni Zima odnosno igrani Ništa se ne može vratiti, oba nastala 2017. godine.
Damir Radić rođen je 1966. u Zagrebu, slušao je filmologiju na katedri prof. dr. Ante Peterlića, diplomirao povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a bavi se i snimanjem autorskih filmova od kojih su neki i nagrađivani pa je tako na Pssst! Međunarodnom festivalu nijemog filma osvojio jedno specijalno priznanje te Grand Prix - Velikog Brcka za rad Izgubljen u čekanju, a na Revijama hrvatskog filmskog stvaralaštva posebnu nagradu za Mima i Marta – aktivistički ljubavni film (skupa sa suprugom Sanjom Ribičić Radić) odnosno treću nagradu za Ništa se ne može vratiti.
Kao desetogodišnjak je počeo bilježiti prve dojmove o filmovima koje je gledao i njihov sve duži popis, a vremenom se sve više okretao filmskoj kritici, prvo kao strastveni čitatelj pa kao autor. Kritike, i filmske i književne, objavljuje u raznim medijima, posebno na Hrvatskom radiju gdje je i urednik (Filmoskop, na Trećem programu) te u tjednicima Vijenac, Nacional i Novosti. Dobitnik je nagrade Vladimir Vuković za kritičarski rad (2004), i drugih. Veliki je zagovornik domaćih filmskih kritičara, od Dragana Juraka i Janka Heidla te Mime Simić ili Srećka Horvata, koji se danas nešto manje tim bave, do Karle Lončar, a nije baš obožavatelj kritičarskog djela Nenada Polimca i Jurice Pavičića. Bio je član Kino kluba Pan. Okušao se i kao scenarista, no uglavnom radova koji nisu realizirani.
Filmaš zaljubljen prvenstveno u formu eksperimentalno-dokumentarnog filma od domaćih autora izdvaja Branka Bauera, Vatroslava Mimicu i Antu Babaju te Dušana Vukotića, Mihovila Pansinija i Tomislava Gotovca. I u poeziji i na filmu ga posebno zanima erotika.
Knjiga Milenijsko kino - film na početku 21. stoljeća složena je od kritika koje je Radić već objavio u raznim medijima, najviše u Nacionalu, a bavi se prvenstveno filmskim sukobima i okršajima stvarnosti i fikcije, ostvarajima istinitosti i realnosti (analognog) modernizma/realizma te konstrukcija i koncepcija zamišljenog (digitalnog/virtualnog) postmodernizma, pa odnosima politike, posebno ideologije i etike, hetero- i homo- erotike i estetike, utvrđenih i nepomičnih i klizećih odnosno pluralnih identiteta, iznad svega muškosti i ženskosti, ali i normativnih konstrukcija i vječnih subverzivnih dekonstrukcija, pa odnosima reda i anarhije te sustava i pojedinca; reda i anarhije.
Autor se bavi suvremenim filmskim promišljanjima o materiji koju dobro poznaje i u kojoj se izvrsno pronalazi kao samozvani anarhoindividualistički desperado, a naglašava upravo one elemente koje iznad svega očekuje (a djelomično ih i sam autorski stvara) u filmu - duhovni izazov, erotski doživljaj i sofisticiranu subverziju.
Kritike su relativno recentne, objavljene unatrag prvih deset godina novog milenija, a za očekivati je da će kao i u vrijeme prvotne pojave izazvati brojne reakcije.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com