Psiholog, filmski autor i profesor Lazar Stojanović rođen je 1944. u Beogradu, a po vlastitom je shvaćanju više pripadao autorskom nego žanrovskom filmu, iako ga obično vežemo uz pojam crnog vala u Srbiji i Jugoslaviji. Autor je, između ostalih, filmova Zdrav podmladak i Plastični Isus, a u oba je vrlo aktivno surađivao s Tomislavom Gotovcem. Povodom Gotovčeve smrti istaknuo je da je to ogroman gubitak, jer je Gotovac bio veliki umjetnik, koji je dobio zasluženo mjesto u Zagrebu, ali je napravio važne stvari i u Beogradu, koji bi mu se morao odužiti, jer nije na sebe gledao kao na srpskog ili hrvatskog već globalnog autora. Uostalom, kao i on sam, jer je rekao da su neki filmovi koje je napravio imali ogromnu gledanost na televiziji i dobar prijem u svijetu, ali to nisu srpski filmovi, nisu ni američki, već njegovi.
Stojanović je bio jedan od vođa studentskog pokreta, prije i u vrijeme 68-e, koji je danas, poslije skoro pola stoljeća gotovo posve definiran i mišljenja o njemu su ili dobra ili loša, ali je to postalo svejedno. U to se vrijeme kao glavni urednik časopisa Vidici suočio i sa sudskim procesom zbog broja posvećenog Trećem reichu, koji je na kraju bio zabranjen. Pred svršetak služenja vojnog roka 1971. je uhapšen pod optužbom da podriva sustav, a istovremeno je Plastični Isus, koji je bio njegov diplomski rad, ocijenjen nečuvenom provokacijom, odnosno zlonamjernim i neistinitim prikazivanjem društveno-političkih prilika u Jugoslaviji, s namjerom dovođenja do nasilne promjene režima. Stojanović je osuđen na tri godine zatvora, kao jedini filmski autor koji je za vrijeme trajanja Jugoslavije završio u zatvoru. Poslije je otišao u SAD, a kako se nikada i nigdje nije posve uklopio ni u jednu od kulturnih sredina, ipak se vratio u Beograd. Uvijek je tvrdio da je crni val važniji od nekih drugih pravaca u jugoslavenskoj kinematografiji. Cijela je ideja Plastičnog Isusa bila da je Jugoslavija raspadljiva tvorevina koja neće opstati. Dvadeset godina poslije Jugoslavija se zaista raspala, u krvavom ratu.
Lazar Stojanović
U ratnom i poratnom vremenu Stojanović je snimio nekoliko dokumentaraca, između kojih je najpoznatiji Škorpioni-spomenar, unutar kojeg je i dvanaestominutni autentični snimak likvidacije koju su pripadnici srpskih paravojnih jedinica 1995. godine izvršili nad Bošnjacima u Trnovu. Nije važno ono što je na traci i tko je to snimio, jer ako uklonite neke geografske i povijesne odrednice onda prizor počinje govoriti sam za sebe, naglašavao je. Odjednom prizor počinje značiti nešto drugo, jer to je film o filmu, ima nekoliko slojeva u njemu, a prvi je motiv da se pokaže što je čovjek. Životinje to nemaju i mi smo postali zli više nego i jedno drugo živo biće. Zlo je čovjek. Mi vučemo razne naslage ida i svega ima u glavi čega ni sami nismo svjesni. U različitim okolnostima to što jesmo se pretvori u zločinačke, a u nekim drugim u plemenite postupke, ponekad kod istog čovjeka. Tvrdio je i da je odmah poslije pohlepe i sujete najveći porok obogotvoravanje vlastite prošlosti, što rade umjetnici ali i političari i institucije koje nastoje iz svoje prošlosti iskopati neka slavna vremena i napraviti sami sebi spomenik.
Kao član i predsjednik mnogih žirija često je i nevoljko ocjenjivao tuđe radove, a naglašavao da pri tome često ima više svega drugoga nego filmske estetike i slobode.
Bio je veliki poštovatelj Jacquesa Tatija.
Lazar Stojanović umro je u subotu, poslije duge i teške bolesti.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com