U povijesti hrvatske kinematografije malo je redatelja koji su bili tako slični u razlikama i višestruko povezani kao što je to slučaj s Nikolom Tanhoferom (r. 1926) i Zvonimirom Berkovićem (r. 1928). Gotovo vršnjaci i s više umjetničkih talenata, prošli su razne odjele tek nastalih filmskih poduzeća nakon Drugog svjetskog rata: prvi kao poratni snimatelj, drugi kao dramaturg i scenarist. Tako su se i našli na prvom zajedničkom filmskom poslu surađujući na scenariju Opsade Branka Marjanovića (1956), koju je Tanhofer i snimio. Iz sljedeće suradnje nastao je prema Berkovićevu (i Butorčevu) scenariju jedan od najboljih hrvatskih filmova svih vremena – H-8…, nakon što je Tanhofer već iskušao redateljski stolac na  prvijencu Nije bilo uzalud (1957). Berković će pak na tu ulogu čekati sve do 1962, kada nastaje njegov kratki canneski laureat Moj stan otvarajući put čuvenom Rondu (1966). Sve ostalo, zajednički realizirano i nerealizirano – poput igranog “Goluba na krovu” koji su početkom 1960-ih trebali snimati u produkciji Avala filma -  pripada povijesti ili legendi, ali dijalog između dvojice kolega i prijatelja time nije završen.

Nastavljamo ga i na simboličan način promocijom monografija Berković i Tanhofer objavljenih 2016. u suradnji Hrvatskog filmskog saveza i Društva hrvatskih filmskih redatelja. Osim knjiškog žanra, formata i dizajna, dvije knjige imaju i drugih dodirnih točaka, baš poput njihovih predmeta. Pisala ih je ekipa kritičara, filmologa i filmoznalaca nekih drugih generacija, s tek nekoliko rijetkih iznimki, poput Ive Škrabala, koji je kao redatelj i scenarist imao sreću raditi i prijateljevati s obojicom, a zatim ih kao povjesničar smjestiti u odgovarajuće pretince domaće filmske povijesti – Berkovića  u autorski modernistički, drugoga najčešće u žanrovski.  No svi oni na opuse dvojice klasika gledaju s potrebnom vremenskom distancom, ali analitički pomno, pokušavajući  protumačiti i ‘opravdati’ i one filmove – poput Berkovićeva Putovanja na mjesto nesreće (1971) ili Tanhoferova Svanuća (1964), koji su u svome vremenu bili neshvaćeni, a do danas gotovo zaboravljeni.

Iz korica ovih knjiga, uz pokoji glas njihovih suradnika ili suvremenika te dominantan kor filmskih “škrabala” poteklih iz raznih tiskovina i časopisa – još od vremena Filmske kulture  (P. Krelja), Filma (N. Polimac), preko Kinoteke (D. Jurak, J. Pavičić, D. Radić, S. Zečević, D. Nenadić)i Hrvatskog filmskog ljetopisa (S. Kovačević, B. Kragić, J. Kukoč, I. Paulus) do najmlađeg Filmonauta (Silvestar Mileta, Ivana Miloš, Stipe Radić) - probijaju se i markantni glasovi dvojice nemirnih filmskih duhova koji pričaju ili pišu kako su i zašto “zalutali” u veliku avanturu filma, što su sve u njoj osobno doživjeli, što su naučili i shvatili o svome poslu i svijetu oko sebe….

Knjige – u okviru programa Film izvan okvira -  predstavljaju Silvestar Kolbas, Diana Nenadić, Nenad Polimac i Hrvoje Turković, a razgovor moderira Dragan Rubeša.

Nakon predstavljanja monografija, s početkom u 20.00, Art-kino prikazuje kratkometražni igrani film Ogledalo (1955) redatelja Ante Babaje, koji je snimio Tanhofer, te cjelovečernji kultni film H-8... (1958) Nikole Tanhofera, nastao u scenarističkoj suradnji sa Zvonimirom Berkovićem.

MONOGRAFIJA TANHOFER
Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zagreb: 2016.

U široj javnosti ime Nikole Tanhofera najčešće se povezuje s kultnim klasikom H-8…,koji je režirao u mladim danima (1958); u užoj – filmu okrenutoj – cijeni ga se i kao redatelja i kao filmskog snimatelja; najuži krug profesionalaca i prijatelja, koji mu se obraćao intimnijim nadimkom Tani, itekako zna da se njegova filmografija ne završava na jednom velikom filmu, a njegova vještina i talenti ne iskazuju samo u dvama najvažnijim filmskim zanimanjima, među kojima je cijeli radni vijek meandrirala linija njegove kreativnosti. Snimajući filmove, Tanhofer je znao i (za)glumiti – primjerice u Bauerovu Sinjem galebu (1953), scenarije nekih filmova prema kojima je snimao ili režirao sam je zamislio (H-8…) i/ili napisao (Nije bilo uzalud, 1957; Svanuće, 1964), svoju kinematografsku praksu artikulirao je u objavljenim stručnim i teorijskim tekstovima, a životna i profesionalna iskustva u prigodno pisanoj, ali stilski dotjeranoj memoarskoj prozi. Konačno, ne i posljednje, priče o njegovim snimateljskim inovacijama in situ, tehničkim izumima i eksperimentalnom erosu čine se neiscrpnima. A one, među ostalim, nude ključ za razumijevanje i onih marginaliziranih sastavnica pedesetogodišnje karijere hrvatskoga filmskog klasika bez kojih nije moguće u potpunosti valorizirati ni onaj dio filmske baštine u kojem je kao kreativac sudjelovao.

Tanhoferovo zaigrano sveznadarstvo, rijetko među domaćim filmašima, zato se činilo kao logičan i prirodan okvir monografije njemu posvećene koja, uz naklon prema svom predmetu i želju da mu se što više približi, želi zadržati i potreban kritički odmak od njegova djela, pokušavajući ga istodobno razumjeti uz pomoć i na prvi pogled „efemernih“ činjenica. Taj čin naknadna upoznavanja počinje (i završava) čitanjem dvaju portreta iz pera njegovih prijatelja i filmskih suradnika, onih koji su imali puno pravo oslovljavati ga nadimkom Tani. Prvi, povjesničar hrvatskoga filma i redatelj Ivo Škrabalo, nazvao ga je svojedobno hrvatskim filmskim „začinjavcem“, aludirajući time na njegovo kreativno vizionarstvo u okviru još nerazvijene poratne kinematografije, a njegov uvodni portret Nedostižni filmski desetobojac pritom se referira na sintagmu drugoga suvremenika, Zvonimira Berkovića, izrečenu u nekrologu prijatelju kao pohvala njegovim nebrojenim talentima i neobuzdanoj zaigranosti, smještenu na samu kraju ove knjige. Nažalost, suvremenika s kojima je dijelio iskustva ranih filmskih dana ostalo je vrlo malo. Zato je glavni put do Tanhofera bio onaj koji − poštapajući se pisanom poviješću, arhivskom građom i usmenom predajom, vodi od filma do filma, od filmskog teksta do kinematografskog i povijesnog konteksta, od snimatelja do redatelja, i natrag. Drugi put, onaj memoarski, otvorio je posredno sam Tanhofer odgojivši niz generacija filmskih snimatelja i redatelja, na koje je prenosio mudrosti i zamke kinematografskoga zanata.

(iz predgovora knjizi)

U monografiji Tanhofer pišu: Zvonimir Berković, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Enes Midžić, Tomislav Mikulić, Silvestar Mileta, Jurica Pavičić, Nenad Polimac, Nenad Puhovski, Damir Radić, Stipe Radić, Vicko Raspor, Ivo Škrabalo, Nikola Tanhofer, Slaven Zečević.