Rođen u Splitu, kao pripadnik stare hrvatske pučke, prije bi se reklo aristokratske obitelji, Ante Slobodan Novak osnovnu je školu završio u Rabu, čijim će počasnim građaninom postati 1999. godine, gimnaziju u Splitu, a maturu na Sušaku, dok je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti diplomirao 1953. u Zagrebu. Za vrijeme rata bio je u partizanima, ali se kasnije odrekao revolucionarne prošlosti. Bio je lektor i korektor, dramaturg i novinar, urednik književnih časopisa Krugovi i Izvor, direktor Drame u splitskom HNK te urednik u nekim izdavačkim kućama, a 1983. postao je članom tada još Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Književni je rad započeo poezijom već 1947., nastavio pjesmama skupljenim u zbirci Glasnici u oluji (1950), a zatim se preorijentirao na pripovjednu prozu. Već 1955. objavljuje kratki autobiografski roman Izgubljeni zavičaj, kasnije preveden na talijanski i njemački, a najveći je domet ostvario romanom Mirisi, zlato i tamjan iz 1968., koji je doživio jedanaest izdanja te je preveden i na engleski i češki. Morbidna priča, opet snažno autobiografska, o umirovljenom intelektualcu srednjih godina i posve izgubljenih iluzija o životu, inače ratnom vojnom invalidu, koji sa svojom ženom na izoliranu otoku (Rabu?) svodi životne račune i mučno i ponižavajuće njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka, koja prazni crijeva u gotovo ritualnom ciklusu od osamnaest dana, kojem je sve podređeno, obilježena je tim složenim odnosom u kojem glavni lik na neki način okajava grijehe prošlosti, ispunjene zabludama, bezbožništvom ali i dogmatizmom. On je dualist, vjernik dviju vjera, a razapet između ideala i stvarnosti. I želi, kad umre, da mu na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ.
Autorski je opus Novak nastavio kratkim romanom Izvanbrodski dnevnik (1977) prevedenim i na engleski, a u novije doba zbirkom razgovora s Jelenom Hekmann Digresije (2001) te Protimbama (2003), s nizom političkih, uglavnom revizionističkih i nacionalističkih promišljanja o ljudima i događanjima iz novije povijesti. Napisao je još 1953., u zajedničkoj zbirci s Nikolom Miličevićem i Vlatkom Pavletićem i pjesme Iza lukobrana, dramu Trofej (1960) sa suautorom Stjepanom Perovićem, zbirku proze Tvrdi grad: novele (1961), prevedenu na madžarski, Moje univerzijade: novele (2004), roman Pristajanje (2005) te Triptih o moru: o radosti, zaboravu i strahu (2014).
U filmsku se povijest upisao zahvaljujući redatelju Anti Babaji koji 1971. godine snima u produkciji Jadran filma Mirise, zlato i tamjan po motivima Novakova romana, a po scenariju koji je sam napisao u suradnji s Božidarom Violićem. Snimatelj je bio Janez Kališnik, scenograf Drago Turina, a maestralno su glumili Sven Lasta, Milka Podrug-Kokotović i Ivona Petri. U sto minuta crno-bijele fotografije impresivno je dočaran tjeskobni svijet lutajućeg intelektualca. Babaja je 1980. snimio i drugi film po Novakovoj prozi Izgubljeni zavičaj u koji su uključili i segment Nekropola iz romana Izvanbrodski dnevnik, ponovo u produkciji Jadran filma, ali ovoga puta s Novakom kao koscenaristom, Monteverdijevom glazbom u obradi Anđelka Klobučara i s velikom ekipom glumaca u kojoj su bili Nereo Scaglia, Zvonimir Črnko, Miljenko Mužić, Neda Spasojević, Ines Fančović te Ivo Gregurević, i s poetskom kamerom Gorana Trbuljaka, u trajanju od čak 111 minuta.
Sada je otišao. I opet je sreo Madonu.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com