Odmah na početku nauči se sve o rakursima. Ili, kutovima snimanja. Ono, je li kamera iznad ili ispod objekta koji snimamo, je li taj naš raccourcir veći ili manji i koliko smo skratili vizuru. Isti lik snimljen iz čuvene žablje perspektive, ili najnižeg donjeg rakursa, doima se veći nego jest, snažniji, atraktivniji, ljepši. Baš kao u ljubavi koja je tek u zamahu, pa nam je netko privlačan do beskraja, vidimo samo lijepe stvari, dobre osobine, ma, ustvari, ne vidimo ništa, samo smo u omaglici i zanosu. A kada ljubav prođe isti je taj lik iz ptičjih visina malen, sitan, dosadan, smiješan i neugledan, jer se od njega sve brže udaljavamo, jer ga sve slabije vidimo i jer nam sve manje znači. I, uglavnom, jer ga je već zamijenio netko drugi, kojeg sada gledamo kao zatelebani žapci!
Zanimljivo je da rakurs ne postoji kad je kamera na polovici visine subjekta, ili na normalnoj vizuri. Ali, i u snimanju i u životu te su situacije najrjeđe. Obično stremimo ekstremima, unaprijed uplašeni da je normalno nekako…čudno, bolesno, što li?
Tako je i s vremenom. Mnogi mislimo da je sve vrijeme na svijetu naše, naročito kad smo mladi, i da ćemo baš na sve još, ili tek, stići. U Školi se uvijek dogodi isto. Svaki dan ima 24 sata, samo oni u početku prolaze puno sporije nego pri kraju. Ima se, može se, stigne se na sve, lako ćemo! Onda se ti sati stanu lagano topiti, pa se u nama budi najprije nelagoda, sumnja, pa strah i panika da ipak nećemo stići. Još su samo dan i pol ostali do prezentacije radova, izrade i postavljanja fotografske izložbe, okončanja svih montaža, koncipiranja predstavljanja seminara…i za učenje još ponečega, što smo htjeli pitati, što nam nije bistro, što želimo naučiti i ponijeti sa sobom, da damo drugima. Zato se radi i onda kad bi se inače otišlo van, popila još jedna kava, porazgovaralo s onima koje sad opet nećemo dugo vidjeti, a stalo nam je. I onda je teško kad se mora reći, kao u onoj reklami, …ali nimam vrimena…, mada negdje u dubini duše znamo da se za neke vrijeme uvijek nađe, a za druge….a, Bože moj! Važno je da se vrijeme osigura za te stvari, zbog kojih smo konačno i došli u Školu medijske kulture.
U srijedu dr. sc. Tomislav Šakić govori polaznicima Prvog stupnja seminara medijske kulture o povijesti hrvatskog filma, a dr. sc. Bruno Kragić o povijesti filma uopće, dok ih u četvrtak još čekaju mr. sc. Marko Rojnić i vrste i metode dokumentarnog filma. Drugi stupanj sluša u srijedu filmsku kritičarku Radu Šešić koja će obrazložiti novi val u gruzijskom filmu, a dr. sc. Bruno Kragić će u četvrtak zaključiti ciklus predavanja filmovima Lukasa Nole. U srijedu se sa zanimanjem očekuje izlaganje Maje Flego, savjetnice u Uredu pravobraniteljice za djecu, o medijima i dječjim pravima, točno na dan kada je 1789. godine u Francuskoj usvojena Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, iz koje su potekle druge inicijative za definiranje i ostvarenje ljudskih, pa i dječjih prava, a u četvrtak završna prezentacija programskih sadržaja 17. škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić koju će stručnim (i sasvim sigurno duhovitim) komentarima popratiti predsjednik Savjeta škole, dr. sc. Bruno Kragić. A poslije toga slijede podjela diploma i oproštaj sudionika, voditelja i organizatora. Samo do iduće, 18. škole koja će se održati kolovoza 2016. godine.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com