Škola je živi organizam, podijeljen u jedinke koje postoje i rade samostalno, a sustav ih nastoji što više povezati u sladnu cjelinu. Pri tome svaka jedinka pruža otpor i nastoji zadržati što više osobnosti i neovisnosti, a istodobno se nužno mora prilagođavati drugima. Baš kao u ljubavi, dvije se strane zaklinju u slobodu, koju je uvijek puno lakše uzeti sebi nego dati drugomu.
U školama poput ove, problemi znaju biti puno veći jer se pretpostavlja da su polaznici posebno kreativni (istina će se vidjeti na samom kraju, a kod nekih bude bolno prepoznatljiva već od početka), a samim time skloniji anarhizmu, odbacivanju normi i regula, istraživanju vlastitih pristupa, iznalaženju drugačijih rješenja. Problem je u tome što su i njihovi voditelji takvi. Pa nastojeći prenijeti na (ne nužno) mlađe svoja iskustva i znanja moraju voditi bitku sami sa sobom. Kako pronaći granicu između učenja slobodi stvaralaštva i nauka pridržavanja zadanih okvira? Polaznici koji su istodobno i pedagozi, a takvih je ovdje najviše, dobro znaju o kojoj je dilemi riječ. A svi skupa pokušavamo pronaći najbolji put.
Mihovil Pansini
Živi organizmi znaju se suočiti sa svakakvim izazovima, koje valja rješavati u hodu, što bezbolnije za sve. Osim za rješavače! Bude tako i nenadanih bolesti i drugih razloga za privremena ili trajna odustajanja ili bar za promjene termina, bude i izmjena i dopuna dnevnih programa, zna među ljudima (pa, ljudi smo!) iskočiti i poneka iskra, koju samo ljubav može spriječiti da se ne prometne u razarajući požar. Nisu bez vraga moji Slavonci odavno smislili onu, što se izriče pri odlasku: Nemojte zamjeriti ako je što bilo!
Srećom, do odlaska je još cijeli tjedan, pa će se mnoga vatra smiriti. Ili, razgorjeti, tko bi ga znao. Gospođa Ana Kamikovski, rođ. plemenita Nonković, moja gazdarica iz studentskih dana, često bi znala reći da bi na svijetu bili užasno dosadno kad bismo svi bili jednaki.
Prvi stupanj seminara medijske kulture slušao je kako dr. sc. Bruno Kragić govori o povijesti filma, a polaznici Drugog posvetili su se glazbi u animiranom filmu, o čemu im je pričala dr. sc. Irena Paulus. U radionicama se aktivnosti razbuktavaju, neke se odvijaju u hotelskim prostorima pretvorenim u radioničke i nekadašnjim konjušnicama što su pripadale dvorcu, neke čak u Lepoglavi, a zabilježeni su i primjeri razmjene iskustava u hotelskim sobama. Eto, čini se da tih devedeset radnih sati po radionici nije dovoljno, pa se ljudi snalaze.
Večernja je projekcija u četvrtak bila posvećena prof. dr. Mihovilu Pansiniju, kojega odnedavno nema među nama, a mnogi se slažu da je bio jedan od najvećih autora neprofesijskog filma, ne samo u nas. Prikazani su Brodovi ne pristaju, Siesta, K3-čisto nebo bez oblaka, Scuza signorina, Dvorište i Zahod, o kojima je uvodno govorio prof. dr. Hrvoje Turković. Bit će jako zanimljivo vidjeti, nakon prespavane (ili burne noći, već kako tko) što o filmovima kažu polaznici Škole, od kojih su ih mnogi vidjeli po prvi put. To posebno vrijedi za radionicu za eksperimentalni film, u kojoj će možda neke od spoznaja što su ih dobili gledanjem Mićinih filmova ugraditi u vlastiti rad.
Cijelo vrijeme među nama trčkara Franco Nero. Prošao je on već nekoliko Škola, oko nosa mu se stalo skupljati nešto srebrnine, baš kao i meni, što se dobro i šarmantno vidi na njegovom inače crnom krznenom kaputu, a kad mu postane dosadno zijevne i s filozofskim mirom odgiba nekamo. Franco ipak živi u svome filmu!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com