Mladen Matičević dobitnik je ovogodišnje Nagrade Grada Beograda (dodjeljuje se od 2002.) za filmsko i radio-televizijsko stvaralaštvo, za cjelovečernji dokumentarac o Arsenu Dediću Moj zanat, snimljen u produkciji Hrvatskog filmskog saveza i Starhill-a, premijerno prikazan u zagrebačkom kinu Tuškanac travnja 2014. godine. Predsjednik komisije za dodjelu nagrade bio je poznati glumac i redatelj Ljubiša Samardžić.
Scenarist (sam tvrdi da najčešće piše dobre ali ekstremno skupe scenarije, koji su zbog toga teško ostvarivi) i redatelj Mladen Matičević rođen je 1965. godine u Beogradu, u kojem je i diplomirao na Odseku za filmsku i TV-režiju Fakulteta dramskih umetnosti, a u svojoj filmografiji između ostalih bilježi dokumentarac Geto-tajni život grada (1995), igrani prvijenac 1 na 1 (2002) koji je dobio nagradu kao najbolji srpski film te godine, televizijsku seriju Neki novi klinci (2003), cjelovečernji igrani dokumentarac Kako postati heroj (2007), autobiografsku i autoironičnu priču o svojoj odluci da vlastitu depresiju i s navršenih četrdeset godina i 118 kilograma, naravno uz podsmjehe i nevjericu okoline, liječi sudjelovanjem na Beogradskom maratonu, nagrađivan na festivalima u Bukureštu, Moskvi i Permu i s kojim je osvojio nagradu publike na bjelovarskom DokuArtu (a bio je prvijenac producentske kuće Starhill glumca Aleksandra Srećkovića, s kojom nastavlja suradnju), pa generacijski ali istodobno svevremenski igrani Zajedno (2011), o borbi ljubavi i za ljubav, o njemu i njegovom krugu koji se suočava s propašću svijeta u kakvom je živio, ali se bori da ga bar donekle zadrži, i naravno Moj zanat (2014).
Dok sjedimo pod tuškanačkim platanama (ali ipak na suncu, koje Mladen obožava), pitam ga kako mu je uopće palo na pamet snimanje filma o Arsenu. Naravno, tema je bila izazovna i inspirativna, ali sve je govorilo protiv: poslovična težina glavnoga junaka, prvotna producentska neprihvaćanja ideje i projekta, a svakako i činjenica da dolazi sa strane. Sa svojim umornim osmijehom Matičević prvi put izgovara rečenicu koju će više puta ponoviti. Nitko nije prorok u svojoj kući. Kad je film bio gotov i prikazan našlo se dosta onih koji su pitali zašto je beogradski autor snimio film o domaćoj (svakako i međunarodnoj, ali ipak…) legendi. Kao što se i na drugoj strani pitalo isto. No, kaže Mladen, zbog svih ovih, a valjda i nekih drugih razloga, nitko se s ove strane nije sjetio ili odvažio uhvatiti u koštac s takvim filmom. Pa ga je napravio on. Trebalo je vremena, upornosti, truda i uvjeravanja dok se nije stiglo do dvorane kina Tuškanac u kojoj se stajalo na premijeri, jer su sva mjesta (i dodatne stolice) bila zauzeta, i do onih 2.500 gledatelja u beogradskom Sava centru koji su protagoniste i autore nagradili petominutnim aplauzom, također na nogama. I do svih drugih premijera i kino dvorana, i na ovoj i na onoj strani, i šire, gdje je film pobrao zaslužene pohvale i priznanja.
To o prorocima u svojoj (i tuđoj) kući odnosi se dakako i na lik i djelo jednoga i drugoga, pjevača i pjesnika podjednako kao i scenariste i redatelja. Istovremeno je teže i zahtjevnije dokazati se kod kuće, nego drugdje, ali i slađe ako te i kada domaći prepoznaju, pa i nagrade. Često je potrebno i više od jednoga života da se to dogodi.
U pripremi je inače novi, opet obostrani film, u kojem se Mladen Matičević kao i uvijek okreće sebi i svojima, dajući istodobno univerzalne odgovore.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com