Đurđevac je gradić od kojih devet tisuća stanovnika, smješten u podravskoj nizini između Bilogore i Drave. Tu je devet naselja među kojima su, uz Đurđevac, još i Budrovac, Čepelovac, Grkine, Mičetinac, Severovci, Sirova Katalena, Suha Katalena i Sveta Ana, u blizini je poznatog Đurđevačkog peska, jedine hrvatske pustinje koju građani zovu hrvatska Sahara, a i sama je utvrda Stari grad sagrađena na pješčanom humku usred nekadašnje močvare. Grad je na sjecištu cestovnih prometnih pravaca koji povezuju Varaždin i Osijek, odnosno Bjelovar i Zagreb te željezničke pruge između Osijeka, Koprivnice i Zagreba. U blizini je i granica s Mađarskom. Cijelo je područje suočeno sa smanjivanjem broja stanovnika kojih je poslije II. svjetskog rata bilo (na području bivše općine) gotovo 55.000, a sada ih je manje od 40.000.

Đurđevac ili Đurđevec, kako se nekada zvao, spominje se u dokumentima od druge polovice XIII. stoljeća, a od XV. stoljeća se razvio u trgovište. Sultan Sulejman I. Veličanstveni 1532. ga pljačka na povratku iz bitke kod Kisega. Bilježi se da je tada usred đurđevačke utvrde smještena središnja trokatna kula, iz koje su branitelji kako kaže legenda ispalili onog čuvenog picoka, za vrijeme jedne druge turske opsade sredinom 1552. godine, koju je vodio Ulama-paša. U spomen na taj događaj svakog se zadnjeg vikenda u lipnju organizira Picokijada. Turci ostaju vojna prijetnja sve do sredine XVII. stoljeća. Sredinom XIX. stoljeća kopaju se kanali za isušivanje močvare, a u Starom gradu djeluje Đurđevačka djevojačka škola te predionica svile od dudovoga svilca koji se uzgaja na novim nasadima bijeloga duda u okolici. Zahvaljujući nalazištima plina, Đurđevac se znatnije modernizira polovicom XX. stoljeća. Danas su najznačajnije privredne grane proizvodnja i prerada mlijeka i mesa te drva, odnosno eksploatacija plina, pijeska i šljunka.

U tom i takvom gradu danas nema kina. Uostalom, kao ni u mnogima u nas. Pa su članovi Foto kino kluba Drava odlučili pokrenuti novo, koje je po mnogo čemu neobično. Smješteno je u prostorima ugostiteljskog objekta Feniks u Nazorovoj ulici, što znači da mu je ime više praktično nego simbolično, iako ima i te mističnosti nicanja iz pepela nečega što gradu nedostaje pa se valja nadati da će iz tog nukleusa  niknuti  trajniji plodovi. Posebno ako se ostvare neki planovi i namjere Krune Heidlera koji je, gle čuda, u pozadini cijele zamisli. Za sada je kino Feniks zamišljeno kao ugodno druženje zaljubljenika u film, a na prvoj projekciji koja će se održati u četvrtak, 5. veljače u 18.00 sati bit će prikazani filmovi Novac bilo kakav Filmske grupe OŠ Grgur Karlovčan iz Đurđevca, snimljen 1964. godine u trajanju 6,34 minute, nastao po ideji i scenariju Bore Markešića i M. Movre, čiji su redatelji bili B. Botinčan i Ž. Zvonar, snimatelj T. Švedek, a u glavnim su ulogama nastupili Dado i Marina Peroković, zatim Amatersko reporterski zapis o mjesnoj zajednici Đurđevac sniman od 24. do 28. prosinca 1987. godine autora Bore Markešića i u trajanju od 38,17 minuta te petominutni obiteljsko-dokumentarni zapis Berba – listopad 1971. autora Krune Heidlera snimljen u Šalatinom jarku u goricama obitelji Heidler, s prijateljima obiteljima Vunak, Dautanec, Hadžić i Heidler. Projekcije će biti na ekranu televizora, besplatne su i nije obavezna konzumacija (!), a program za iduću projekciju, koja se najavljuje za 12. veljače, bit će objavljen pa ovoj, prvoj projekciji.

Duško Popović