U dunjinu gradu šećemo kroz povijest. Od novoga gradskoga trga, koji pravim trgom, kažu naši vodiči, doista tek treba postati, preko muzeja u kojem povijest spava i galerije koja ju odslikava, do crkve što se nad gradom nadvila.
Kutina je ime dobila po dunjama, mirisnim, koje su fine i kad su svježe i opore, a najvoljenije kad ih operemo i očistimo im sredinu, pa ih skupa s korom usitnimo i kuhamo, dok ne omekšaju i pretvore se u medenu masu, čvrstu, u kojoj kuhača stoji,
i još dodamo šećera koji će im oporost raznježiti i učiniti dunjin sir trajnim. Valja dodati komadiće sitno narezana oraha, razliti u modlice u obliku zeca ili kifle i osušiti ih na zraku. I poslije lizati prste!
Tako su nas dočekali moslavački domaćini, nas dvanaest tuceta i još malo više, okupljenih od Jadrana do Slavonije, što smo amo došli slaviti film. Nema baš puno gradova (bar još ne!) u kojem je gradonačelnik kao dijete bio filmaš i čije pokrete ovjekovječene na filmskoj traci danas gledamo na velikom platnu kutinskoga (valja naglasiti, odnedavno digitaliziranoga) kina smještenoga u prostorima Pučkoga otvorenoga učilišta. A i sugrađani vole film pa je dvorana premala za sve koji žele vidjeti kojim se to temama djeca bave i na koji način.
Među osam odabranih za prvu projekciju tri su animirana, jedan dokumentarni, dva igrana te po jedna TV-reportaža i otvorena kategorija. Mladi (i drugi) gledatelji primaju ih kako i zavrjeđuju, sve popraćene pljeskom, a dva što su ih posebno dojmila pravim i posve zasluženim ovacijama. Članovi žirija koji sjede među njima moraju naravno ostati trijezni i bistre glave pa ih vox populi ne smije ponijeti, ali ga nije dobro ni sasvim zanemariti. Uostalom, sve će se znati do nedjelje i podjele nagrada najboljima.
Od ove Revije, koju s gradom i školom domaćinima kao i uvijek organizira Hrvatski filmski savez, prve u novih pedeset koje su pred nama, poslije svake projekcije razgovara se s mladim autorima pa se tako može svašta saznati, kako se došlo do ideje, tko je prvi sve pokrenuo, s kojim su se problemima sretali, da je snimanje trajalo cijeli dan i koliko im je žao bilo ne uvrstiti sav snimljeni materijal jer je bilo baš super kadrova, vrsnih izjava i smiješnih detalja, ali… takav je film. Iako se uvijek naglašava da, posebno za najmlađe autore, filmsko i videostvaralaštvo mora biti prije svega veselje i zadovoljstvo, oni sami rano spoznaju da je riječ o ozbiljnim stvarima, i da kao u svakoj ljubavi moraju imati puno strpljenja, razumijevanja i upornosti kako bi ostvarili svoje snove. No, kada vide gotove radove, posebno kad se s malih montažnih ekrana filmske slike prenesu na pravo, veliko platno kino dvorane, svi su napori, muke i dileme zaboravljeni i filmska se bajka opet rascvjeta. Slatka, kao komadić kitnkesa!
I još za one koji vole haiku:
Tvoje su usne
Nježna latica dunje
Koju ne dodirujem
Duško Popović