Neko se vrijeme činilo da će nas biti tek trinaest, kao na kakvoj posljednoj večeri, ali onda je nagrnula mlađarija i projekciona dvorana Kinokluba Zagreb ispunila se do kraja. Vani je te večeri, 9. veljače, bilo hladno i puno snijega, a unutra prepuno sjećanja na Tomislava Gotovca, koji bi, da je živ, možda baš s nama proslavio svoj sedamdeset i peti rođendan. Ovako smo ipak morali slaviti sami.

Hrvoje Turković govorio je nadahnuto i toplo o svojim prvim susretima s Tomom, o filmskim razgovorima i ponekoj svađi, bez čega bi bilo nemoguće zamislit komunikaciju s njim. Bio je veliki poznavatelj filma, ali se volio baviti i političkim i sociološkim analizama, teorijama zavjere, prosudbama filmova, od onih američkih koje je posebno cijenio do radova svojih kolega iz Kinokluba. I volio bi reći za neki film da je mrak. Trebalo je pažljivo slušati nastavak izlaganja da bi se shvatilo je li film mrak dobar ili je mrak loš. Tom bi to rekao iskreno i bez zazora, obrazloživši uvijek zašto je ovako ili onako i valja naglasiti da nije u tomu bilo zlobe. On je jednostavno zaista vjerovao, ma što vjerovao, bi siguran da je dobro procijenio. I kao što se znao obrušiti na ponekog velikana filma, sasjekavši svojim dubokim i utemeljenim promišljanjima i njega i njegovo djelo u komadiće, jednakim bi žarom poticao i podupirao one za koje je mislio da imaju što reći i pokazati.     

Mobitelom snimio Lovro Čepelak: Burić, Popović, Radivoj, Turković, abeceda na Tomovoj večeri

Prikazani su te večeri filmovi Tomislav Gotovac, jednominutna šestobrzinska kompilacija fotografija, dokumenata i predmeta koji su obilježili njegov život, Kuda idemo ne pitajte snimljen 1966. godine u zagrebačkoj Deželićevoj ulici iz kolica s jednim kotačem u kojima su kotrljali snimatelja Anđelka Habazina, 29 koji je dobio ime po broju zgrade u Krajiškoj u kojoj je Gotovac živio s roditeljima i sestrom, snimljen u diskretnim bojama s balkona i bilježeći događanja u dvorištu, poput sušenja rublja i uređenja cvjetnjaka, i s Tomovim intervencijama na filmskoj traci koje navode na promišljanja o protoku i o crvotočini vremena te T iz 1969. godine, s licima njegove majke, sestre i žena koje su ostavile traga u njegovu životu, u kojem se lijepo vidi da je Tomislav bio mamin sin, čak i fizički izrazito njoj nalik, s istim očima, pokretima i osmijehom, a svakako ponajviše s istim sklonostima i afinitetima prema umjetnosti uopće, i filmu posebno.  

I još detalj iz Tomove intime, kojeg se prisjetio pokretač i suorganizator okupljanja na njegovoj rođendanskoj proslavi, Tomov suradnik, prijatelj i videobiograf Željko Radivoj. U stanu u Novakovoj, ispunjenom do posljednjeg kvadratnog centimetra obiljem raznih artefakata vezanih uz njegovo filmsko i performersko stvaralaštvo, likovne radove i tekstove, uspomene i sjećanja, a ipak urednom i usustavljenom do kraja, na uzglavlju postelje u kojoj bi prenoći ležao je mali, smeđi plišani medvjedić.   

Duško Popović