Naš zagorski cug od milja nazvan »Mimara« stigao je na vrijeme na svoj peron na glavnom kolodvoru u Münchenu. Na peronu su trebali čekati Nedjeljko Dragić i Vlado Majić ali nije ih bilo. Našli smo se nakon desetak minuta na pultu gdje se s nogu pije dobra bavarska piva uz frankfurtske kobasice. Dečki nisu mogli naći »Mimaru« na voznom redu jer, kako smo kasnije ustanovili, nije ni upisan. Piše samo brzi Zagreb–München. Izgubio je ugled taj naš zapušteni, poderani i isluženi cug jer ne sliči više ni na šta. Ako ćemo s »Mimarom« u Europu, tada ćemo dugo putovati.
S dvojicom »naših« filmaša cijelu smo noć pretresali sve što se dogodilo od zadnjeg viđenja prije četiri godine. Tada je Dragić crtao neke svoje figure, a sada crta za njemački Telecom – Pink Pantera – sav je jadan roza jer druge boje i nema doma.
Ujutro je Intercity za Berlin krenuo na sekundu i naravno i stigao na sekundu. Zmijoliki vlak, srebrni metalik, ima ispred svakog sjedala prostran stol, a na naslonu sjedala ispred ekran sa 8 programa filmova od kojih je jedan obavezno za čišćenje savjesti – o holokaustu. Ne znam da li je i danas na snazi zakon koji je bio 1986. kada sam živio u Münchenu –da maturant ne može dobiti diplomu ako ne donese potvrdu da je bio u Münchenu susjednom gradiću Dachau. Zato im ne padaju na pamet gluposti.
Osim toga, slušalice koje dijeli kondukter omogućuju slušanje osam radio programa, a na naslonu je i utičnica preko koje se može napajati laptop što čini svaki drugi mladi putnik. Restoran je s hrpom zvjezdica a u svakom vagonu je i obična gradska ulična telefonska govornica povezana s cijelim svijetom i satelitima.
Na staklima su naljepnice o svemu i svačemu ali jedna je vrlo zanimljiva: faca s prstom na usnama. Nema galame, ljudi rade. To naravno važi dok na povratku ne sjedneš u »Mimaru«. U Berlinu sam bio četiri puta ali još u prošlom stoljeću. Ovaj posjet je bio uzbudljiv jer je bio bez berlinskog zida. Na Ostbahnhofu sam uzeo taksi do hotela (38 DEM) koji je točno 4650 metara daleko, kako piše na webu o Berlinu. Taksist je, naravno, cijelo vrijeme pričao o objektima pored kojih smo prolazili. Iznenadio me tvrdnjom da je taj dio grada još od prije drugog svjetskog rata i da je ostao čitav dok sam ja bio uvjeren da su te zgrade socijalistiki realizam. Ružne su i dosadne. Naravno, to mišljenje sam zadržao za sebe.
Međunarodni festival nazvan »Prostor prema istoku« osnovan je prije sedam godina s konceptom ponovnog upoznavanja kultura koje je berlinski zid tolike godine razdvajao. Izgleda da se festival zamorio jer su sudjelovali i Švicarci i Austrijanci. Pitao sam gospodina Rainera Haesselbartha, direktora i organizatora festivala (i predsjednika kluba), da li je njegov prozor sada otvoren i prema zapadu, pa mi je on odgovorio da se kroz prozor može gledati i prema unutra.
Festival je otvoren i održan u zgradi koja je prije 15 godina još bila kompleks berlinske plinare. Od starih zdanja izgrađen je veliki kulturni centar. U jednoj od zgrada osnovano je »Kazalište pod krovom« koje jako podsjeća na Galetinu dvoranu u Studentskom centru. 23. ožujka točno u 19.00, kako priliči tradicionalnoj njemačkoj točnosti, naš prijatelj Rainer je otvorio 7. međunarodni berlinski festival nekomercijalnog filma i videa pod patronatom UNICA-e. Nije bilo gradonačelnika, ministara, pročelnika za kulturu i sličnih majstora za rezanje vrpci i »otvaranja«. Sve je radila struka. Oni su se javili pismima u katalogu. Rainer je, nakon što je njegov govor prevođen na ruski, poljski i češki, najavio filmove koje ćemo gledati, predstavio članove žirija, sa svima se rukovao i sišao s pozornice. Lijepo je bilo slušati govore na slavenskim jezicima; prvi put u životu bio sam na festivalu gdje se ne mumlja samo na engleskom. To se zove tolerancija, to je poštovanje gosta, to je jednostavno civilizacija u koju i ja želim stići – ali ne »Mimarom«. Poslije svakih pola sata projekcije (isti video kao Željkov) Rainer je razgovarao s članovima žirija. Svaki je rekao nekoliko rečenica o svakom viđenom filmu, a onda se išlo dalje do posljednjeg filma. (To je drugih dana trajalo od 12.00 do 21.00. )
Sve je to bilo u petak. Sutradan, u subotu 24. ožujka, točno u 9.30, krenuo je autobus ispred hotela na ekskurziju po Berlinu. Po starom običaju, ljudi koje se inače vide kroz prozor festivala… Autobus je nekoliko puta stao i pustio u svoju utrobu zakašnjelog sudionika festivala. Razgledanje Berlina je proteklo po kiši tako da kroz zamagljena stakla nismo ništa vidjeli pa je vodič isto tako mogao pričati o Los Angelesu. Cilj putovanja je poništio svu ljutnju na loše vrijeme. Stigli smo na Potsdamski trg u Filmsku kuću iliti Kuću filma.
To treba vidjeti. Ta devetokatnica od aluminija i stakla zatvara trg promjera preko 200 metara. Trg je natkriven kišobranom od bijelih lamela koje se doimaju kao krakovi vjetrenjače u slow motionu. Na osmom i devetom katu Filmske kuće smještena je njemačka filmska i televizijska akademija; u lift akademije stala bi namanje tri naša godišta. Na sedmom katu je biblioteka, na četvrtom mediateka, a na trećem, drugom i prvom katu je filmski muzej. Ulaz u muzej je na trećem katu tako da se znatiželjnik, kada završi obilazak, nađe u prizemlju u filmskoj trgovini gdje može kupiti sve moguće filmarije: stare fotografije, plakate, monografije, knjige, razglednice, oskare – velike i male, privjeske, audio i videokasete audio, CD itd itd. Moj standard mi je kupio samo katalog muzeja. Ispod prizemlja su još dva podpoda gdje su garderobe, nužnici, arhivi i slično. U susjednoj petokatnici nazvanoj Sony Center postavit će se još pet katova filmskog materijala. I najbolje na kraju: kraj izlaza iz tog carstva njemačkog filma je Bistro Billyja Wildera.
Filmski muzej obrađuje samo povijest njemačkog filma a u tom prikazu jedan je kat posvećen samo Marlenei Dietrich. Uzbudljivo, nezaboravno, poučno i razvija zavist.
Iz takvog muzeja čovjek izađe umoran i s glavom kao bubanj. Miješaju se slike, podaci i voditeljeva tumačenja, portreti, stotine ekrana na kojima su se vrtjeli filmovi, pa ostane jedino pobrinuti se za želudac.
Rainer je problem prehrane riješio bonovima u novčanoj protuvrijednosti. Ja sam kupio čak i komadić berlinskog zida kojemu je cijena pala na 5 DEM za gram. Usput, tristo metara zida je ostavljeno za uspomenu.
U prostore festivala naš hotel »Abacus« dofurao je i budžet i frižidere i konobare, i naši bonovi su dobili vrijednost. Doduše, tople hrane nije bilo na izbor ali smo zato veći dio Rainerovih bonova ostavili kod pivara.
Među 38 filmova trajanja od 1 do 22 minute – animiranih, igranih i dokumentarnih, upadljivo su najzanimljiviji bili filmovi sa socijalnim temama. To je opterećenje autora iz vremena siromaštva istočnih zemalja, a prije pojave tajkuna. Neke od tih filmova i autora vidjet ćemo u Požegi. Ostale filmove imat ćemo priliku pogledati ako Rainerov izvršni odbor prihvati moj prijedlog da sve te filmove stave sve na jedan CD ili video i pošalju ih i nama.
Navečer, u 23.00, počela je u hotelu velika noć; radna diskusija i razgovor o nagradi publike. Svaka od delegacija imala je svoj okrugli stol. Tako sam ja sjedio sam na osam stolica (da ih je bar bilo dvanaest), sve dok nisu došli Poljaci i pozvali me za svoj stol, na svoj festival u Varšavu i na bolju i kvalitetniju suradnju u amaterskom filmu. Tom prilikom sam obećao da ćemo poslati filmove na njihov festival u svibnju.
U nedjelju, 25. svibnja točno u 10.00, kako je najavio Rainer držeći za ruku svoju suprugu koja je dva stupa festivala podupirala svojim leđima, počela je podjela mnogobrojnih nagrada od »velikog prozora«, medalja, posebnih nagrada, specijalnih nagrada i na kraju »malih prozora«. Svatko je dobio po nešto. Žiri sastavljen od profesionalnih filmskih radnika pregledao je 38 filmova i podijelio svoje nagrade uz mnogobrojne aplauze.
Nakon toga je bio oproštajni ručak za koji se moralo dodati 30 DEM jer nije bio u programu sponzora. Glavni sponzor je bio hotel »Abacus«, a malo je dao i grad.
Gosti iz Češke, Poljske, Slovačke, Njemačke, otišli su nakon shopinga svojim kolima, a mi ih Hrvatske, Estonije, Letonije, Rusije, Rumunjske, Austrije i Švicarske, prekrasnim, točnim i komfornim zmijolikim, srebrno metalik obojenim vlakovima prema jugu.
Prije prelaska u »Mimaru« otišao sam jedan dan u Ulm, Biberach i Wain. Malo švapsko mjesto Wain leži u kotlini na čijoj padini je lijepo uređen i obnovljen dvorac. Waineri su prije tristo godina doselili iz Koruške i tu dobili od Švaba zemlju za život i rad. Naravno, to nisu zaboravili i svake godine »sele« u svoje praselo u Korušku, a »praseljaci« dolaze k njima u posjet. U tome selu Wainu ja sam pohađao dva razreda osnovne škole 1944. i dio 1945.
Išao sam vidjeti kuću gdje sam živio, školu koju sam pohađao. Kuće nema – sagrađena je nova pošta; škole nema – pregrađena u gradsko poglavarstvo, a nova škola napravljena na drugom mjestu. Posjetio sam gradonačelnika, pozvao me da ponovo dođem ali ne istom nakon 50 godina, poklonio 2 kg tešku monografiju Waina i pomogao telefonom da odem pozdraviti neke devedesetpetogodišnjake, ljude još uvijek razborite koje sam poznavao kao dijete.
U selu Schwendi nekoliko kilometara dalje sahranjen je moj Franjo Heidler, djed umro u emigraciji. Na putu su se u jednom selu u bus ukrcala 22 učenika prvih razreda. Znam da su bila 22 jer ih je kondukter brojao, valjda da ih na cilju može isporučiti bez gubitaka. Jadna djeca, da ih vide naša ne bi se tukla da idu u Europu. Nosila su ta djeca torbe sigurno mnogo teže nego što nose naša djeca. U Biberachu sam rekao tetki da idem »Mimarom« za Zagreb na što je ona rekla da je ona poznavala jednog Mimaru kada je radila kod Vece Holjevca u Baden-Badenu na repatrijaciji ratnih zarobljenika. Kaže ona tom Mimari da smo mi pisali potvrde za nekakve slike i kipove koje je kupovao od američkih i ostalih vojnika koji su se vraćali doma u svoje zemlje. Pa kaže da je to zgodna koincidencija. Nije to, tetko, koincidencija, kažem ja, to je taj isti naš Mimara. U Zagrebu galerija, u Munchenu zagorski cug.
U »Mimari«, koji je točno krenuo jer su ga na to pivopije natjerali, nije bilo vagona s restoranom i da ne pričam dalje. Išao sam sav sretan kući da se odmorim bez programa i voznih redova i da vam opišem ono čega se budem mogao sjetiti.
Hvala vam što ste imali strpljenja dočitati dovde. Dalje nema.
Kruno Heidler