Zapis

Dok prilazim neboderu u kojem visoko, na sedmom katu, živi Mate Relja, golemo jato golubova stušti se u nisku letu, na metar iznad zemlje, ravno na mene. Sad, ipak su to golubovi, a ne vrane, i nisam ni ja baš Nathalie zvana Tippi Hedren, ali je asocijacija na Ptice ipak bila neizbježna. Srećom, golubovi, posebno ovi gradski, pametne su ptice i znam da me neće zamijeniti za ukusni zalogaj, nego proletjeti pokraj mene, a samo će me jedan ili dva ovlaš dotaknuti vrškom krilnoga pera. No, početak je baš onako, filmski, jaka scena, pa se nadam da će i razgovor biti dobar. Gospodin Relja jako me precizno uputio. U nekoliko pripremnih telefonskih razgovora iscrpno mi je opisao put od mojega stana do njegova, na kojoj ću tramvajskoj postaji sići, koliko ću se vratiti kroz Ilicu i kojim ću prolazom stići do tog nebodera, pa gdje ću pozvoniti, i da se moram popeti neparnim dizalom do sedmoga kata. Jedino nije spomenuo te golubove, ali to pripisujem potrebi redatelja da mu glumac pokaže i malo improvizatorske inicijative. Suradnici kažu da je uvijek bio takav: jasan, informiran, detaljan, ugodan i pažljiv prema svim članovima ekipe, a kako je mnogo radio s djecom, sve su mu te osobine bile još važnije. Mate Relja rođen je 29. kolovoza 1922. u Šibeniku, kojemu se cijeloga života vjerno vraćao pa ne čudi da je godinama bio među agilnijim članovima ili voditeljima zavičajnog Kluba Šibenčana u Zagrebu. Obitelj vuče podrijetlo s planine Svilaje, odakle je njegov djed po ocu, Mate Vukorepa-Reljić iz sela Planjane, kod Unešića, odselio u Šibenik. Po majčinoj obitelji imali su još prezimena Jurković-Periša i rabili su u raznim prigodama bilo koje od njih, a tek nakon odlaska iz vukojebine, kako sam Relja opisuje kraj svojih predaka (“…jer pazite, tamo su vam prezimena Vukorepa, pa Vatavuk, pa sve tako neka vezana uz vukove i divljinu i ne bi imalo smisla govoriti da taj kraj nije ono što jest, iako je neopisivo lijep…”) rastuća je birokracija uspjela natjerati obitelj na sažimanje prezimena na samo jedno, pa su tako postali Relje. Obitelj je bila siromašna i borila se za preživljavanje, a toliko su se divili bijelom kruhu da su ga zvali turta. Ili torta, svejedno. Djed je radio u tvornici tjestenine i kao svaki zaposlenik imao je pravo tu i tamo odnijeti kući stare, velike drvene sanduke, kocke dimenzija metar sa metar, koje su rabili za transport tjestenine, da bi ih onda uporabili kao ogrjev ili čuvali u njima nešto vrijedno. Kad se rodio mali Mate, sunce djedino, po kojem je uostalom dobio ime, shvatili su da je riječ o živahnu dječarcu koji je volio istraživati i puzati, a zatim trčkarati svagdje po kući i oko nje. Svi su vrijedno i mnogo radili pa nije bilo moguće stalno imati Matu na oku. Onda se netko sjetio i stavili su ga u taj kašun od maništre. Točno mogu zamisliti kako se ručicama grčevito hvatao za rub kašuna i gurao nosić i znatiželjne očice preko njega, da bi otkrio čega sve u velikom svijetu ima. Prošlo je više od osamdeset godina, no taj znatiželjni sjaj u očima Mate Relje još nije izblijedio. Odmalena su ga očaravali spektakli, poput vojnih parada ili vjerskih svečanosti. Mislio je kako svi ti oficiri u sjajnim uniformama, s odličjima i sabljama ili svećenici u zlatom ukrašenim crkvama, mistično obavijeni dimom tamjana, moraju biti silno važni i moćni, pa je sanjao o sličnoj karijeri. No, kako voli reći, “sve je slučaj u životu”, pa je tako i on, pomalo slučajno, najprije upisao preparandiju, odnosno učiteljsku školu, a zatim i realnu gimnaziju, čija se stara zgrada nalazila pored današnjeg autobusnog kolodvora u Šibeniku, a nova je od 1935. podignuta na Šubićevcu. Iz tih školarskih dana pamti i dvije velike ljubavi. Volio je nositi tradicionalnu, crvenu kapu, s crno našivenim ornamentima, pa i danas pamti kako se korzo crvenio od mladeži koja je nekada masovno nosila taj detalj narodne nošnje. A u to je vrijeme otkrio i film. U Šibeniku su tada bila tri kina, a on je najčešće išao u ono koje se zvalo Tesla. Vlasnik kina, koje je povremeno pretvarano u kazalište, želio je iskoristiti do maksimuma uvijek premalen prostor, pa je u prosceniju, onoj rupi ispred pozornice, namijenjenoj orkestru, postavio stolce za djecu i odredio im nešto jeftinije ulaznice. Sve je bilo u redu, samo su im nakon projekcije vratovi još pola sata bili ukočeni, jer im je platno bilo nekoliko metara pred očima i u visini. Završivši gimnaziju, u kojoj najviše pamti profesora Stipu Boškovića, kemičara koji je mladoga Matu zvao spiritus movens, jer se stalno isticao kao organizator razrednih i školskih događanja, nemirni duh sklon i sportu i književnosti i glumi i drugim aktivnostima, što je ostao do danas, između ostaloga godinama organizirajući obljetnice mature i druge susrete generacije (jako ga muči kako će bez njega proći i hoće li uopće biti ovogodišnje proslave 65 godina od završetka srednje škole). Mate, na nagovor kolega, odlazi 1940. u Beograd i upisuje studij mašinstva na Tehničkom fakultetu. Nije ga to baš jako zanimalo, pa nije ni žalio kada se početkom travnja 1941. našao u onoj užasnutoj gomili koja je, nakon bombardiranja Beograda, pokušavala otići i vratiti se u rodni kraj. I danas pamti gomile razbacanih stvari, odjeće, knjiga i studentskih indeksa, te žandare koji su na perone beogradskoga kolodvora puštali izbezumljene grupice putnika. Nakon povratka u Šibenik Mate radi kao pomoćnik u očevoj trgovini željeznom robom, a obitelj ga pokušava sačuvati od rata i sudjelovanja u bilo kojoj vojsci. No, u drugoj polovici 1944. istodobno stiže poziv u domobranstvo u Zagreb i prijedlog njegove tadašnje djevojke (a ljubav će, razumljivo, pobijediti) da skupa odu u partizane, gdje se pridružuju kao glumci u kazališnoj družini okružnog NOO Šibenika. Poslije će glumački djelovati i u šibenskom kazalištu. Opet na prijedlog kolega i prijatelja, odlazi na studij u Zagreb i 1949. diplomira književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao stipendist Jadran filma, u kojem počinje raditi od 1948, kao asistent, a zatim i pomoćnik redatelja. Tada upoznaje Fedora Hanžekovića, prijeratnoga studenta povijesti umjetnosti na Exeter Collegeu u Velikoj Britaniji, sina književnika, publicista i pravnika te Reljina imenjaka Mate, novinara i prevoditelja koji mu postaje prijateljem i s kojim surađuje na sva tri njegova igrana filma, Bakonja fra Brne (1951), Stojan Mutikaša (1954) i Svoga tela gospodar (1957). Od erudita Hanžekovića mnogo je naučio o filmu, ali i o nizu drugih stvari koje su obojicu zanimale. Idućih godina surađivao je sa šesnaest redatelja na dvadesetak filmova, a među njima su Velimir Stojanović, Milenko Štrbac, Vatroslav Mimica i čehoslovački redatelj i scenarist Oldoich Lipský, s kojim radi na koprodukciji Zvijezda putuje na jug (1959). Sakupivši bogato iskustvo snima i vlastiti prvi, dokumentarni film, Stop (1958). Danas mu je smiješno s koliko su ozbiljnosti upozoravali tadašnje rijetke vozače na oprez u vožnji po prvim kilometrima betonske autoceste između Ljubljane i Zagreba. Morali su tražiti pomoć milicije kako bi zaustavljala vozila i ‘skupljala’ ih, da bi se na filmu činilo kako je promet gust. Dvije godine poslije snima i prvi igrani film, Kota 905 (1960), a premijeru organizira 27. veljače te godine, u Šibeniku. Snimatelj je bio Tomislav Pinter, a film je prividno akcijska priča o uništavanju, nakon završetka Drugog svjetskog rata, skupine subverzivnih domaćih izdajica, no Relja kaže kako je htio napraviti dramu o ljudskim sudbinama i odnosima u kojoj se usput dosta puca i juri po šumama Gorskog kotara. U svakom slučaju, film je doživio veliki uspjeh i bio je među gledanijima šezdesetih godina, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, a i današnji bi gledatelji mogli u njemu naći mnoštvo kvaliteta. Drugi je Reljin igrani film lirska priča Opasni put (1963), o djeci koja iz logora u Šleziji, na granici Njemačke i Poljske, tijekom Drugoga svjetskog rata bježe kući u Sloveniju. Snimatelj je ovaj put Branko Blažina, a nagrađen je Zlatnim lavom za dječji film na festivalu u Veneciji. Mate Relja ponosan je, naravno, na svoga Lava (koji čuva ulaz u njegov stan i, možda nekima na razočaranje, nije baš zlatan, već prekriven tamnozelenom patinom), ali skromno ističe kako je te godine u venecijanskom žiriju bio i Vatroslav Mimica, kojem pripisuje najveće zasluge što je Zlatni lav završio u Zagrebu. Zbog niza razloga, nakon tih desetak godina intenzivna i uspješna samostalnog rada, tijekom kojeg nastaju i dokumentarci Sve o nafti (1961), za koji se priprema godinu dana, djevičanskom preciznošću učeći sve što je mogao naučiti o nafti, pa Rijeka, luka Srednje Europe (1963), te dva filma lokalpatriotski posvećena njegovu rodnom kraju, Stare slave djedovina (1966) te Kroz šibenske tisne kale (1968), nastupa dulja stanka, tijekom koje, između ostaloga, radi godinu dana kao učitelj za djecu iz naše dijaspore u njemačkom Ludwigsburgu. A onda mu se iznenada ukazuje prilika za novi igrani film i 1976. režira Vlak u snijegu, po romanu Mate Lovraka. S Lovrakom je bilo teško surađivati, kaže Mate Relja, taj strogi provincijski učitelj žilavo se borio da u filmu ostane svaki njegov dijalog, svaka scena, i nije htio uvažavati različitosti između romana i filma, no nekako se uspijevalo, pa je film na kraju postigao golem uspjeh među publikom, što dokazuje i nagrada Jelen, osvojena na Pulskom festivalu, koja na ulazu u Reljin stan pravi društvo onom patiniranom Lavu, a Mate Relja za njega je nagrađen i godišnjom republičkom nagradom Vladimir Nazor. Snimanje je pratilo mnoštvo peripetija, od izostanka snijega dvije zime za redom, pa je slavna scena probijanja snježne barijere snimljena s pomoću makete lokomotive i goleme hrpe deterdženta, koji je uspješno ‘odglumio’ snijeg, a valjalo je razraditi i cijelu strategiju redateljske suradnje s djecom. “Nisam im davao da uče puno teksta unaprijed, tek onih nekoliko rečenica koje je valjalo odmah izgovoriti, puštao sam ih da se igraju i jurcaju okolo, ali su se vrlo ozbiljno okupljali kada je trebalo i svakako sam nastojao izbjeći da se opterećuju nekakvim statusom filmskih zvijezda, pa su ostali prirodni i obični, kakvi su i bili”, objašnjava svoj redateljski pristup Mate Relja. Iako je njegov opus velik i važan, obično ga pamte kao autora Vlaka, čija je trideseta obljetnica snimanja svečano obilježena prije nekoliko mjeseci. Sedamdesetih i osamdesetih godina djeluje kao direktor proizvodnje u nizu projekata, pa dramaturg i redatelj tridesetak element-filmova zagrebačke Filmoteke 16, radi i na televiziji, u dječjem i omladinskom programu, a 1982. opet je dobio nagradu Vladimir Nazor, no ovaj put za životno djelo. Među zapaženim su filmovima iz toga stvaralačkog razdoblja dokumentarci Bez alata nema zanata (1980) i U podne (1987). Mate Relja snimio je tri igrana filma, niz dokumentaraca i edukativnih filmova te brojne televizijske emisije, radio je i kao kazališni redatelj i silno žali što nije imao prilike režirati u šibenskom kazalištu, no najaktivniji je bio kao organizator, poticatelj, idejotvorac i uvjeren je kako je ostavio najviše traga po svojem društvenom radu, kako u rodnom Šibeniku, od školskih dana sve do danas (jedan je od vrijednih organizatora Šibenskog festivala djeteta, između ostaloga) te općenito na filmu, u bivšoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Voli istaknuti kako je dva puta bio predsjednik te tajnik Društva filmskih radnika, a neko vrijeme i predsjednik Hrvatsko-češkog društva. Radio je ono što većina drugih nije htjela, osiguravao uvjete za stvaralački rad, bavio se financijama, organizacijom, administracijom i zbog toga potiskivao vlastite kreativne planove i ambicije. Da je bio malo hrabriji i pozabavio se pisanjem svojih scenarija, i filmova bi vjerojatno bilo više, no Mate Relja ne žali. Nakon ispijanja druge čaše piva (koje voli više od vina, ili barem podjednako, što je možda neobično za fetivoga Dalmatinca, ali posve u skladu s posebnošću koja ga prati cijeloga života) Mate Relja ispraća me do vrata stana na sedmom katu, iz kojeg se dobro vidi cijeli Zagreb i oko čijih prozora leti ono jato golubova, pa se vraća tamnozelenim figurama Jelena i Zlatnog lava, kao da opet ulazi u kašun od maništre, iz kojeg će i nadalje radoznalo promatrati šareni svijet oko sebe.