Zapis

Facebook HFS
49
2005
49/2005
U žarištu: dokumentarac
Trajno me zarobila sugestivnost ljudskih sudbina
Razgovor s Petrom Kreljom, filmskim redateljem i scenaristom te filmskim kritičarom
Prvi zadarski dani medijske kulture bili su prigoda da upoznam i zamolim za razgovor jednog od predavača, Petra Krelju čije smo dojmljive dokumentarce gledali u školi na satovima medijske kulture. Studirali ste komparativnu književnost, a završili u filmskim vodama. Je li to bilo slučajno? - Nije bilo slučajno. S desetak godina obožavao sam filmove o Tarzanu, a američki film Bal na vodi gledao sam nekoliko puta uzastopce. Poslije su me zaludjele Chaplinove burleske, a kada su se pojavili filmovi talijanskoga neorealizma – bilo mi je petnaestak godina – u pulskom srednjoškolskom listu Istarski borac tiskao sam prvu recenziju filma Ulica Federica Fellinija. Već tada znao sam da je film stao uz bok mojim dvjema ljubavima – književnosti i glazbi. Što je utjecalo na vas da ste postali dokumentarist? - Mislio sam da ću se baviti isključivo filmskom kritikom, pisanjem. A onda sam, nekom zgodom, svojoj supruzi Vesni, koja je poslije postala stalna suradnica na svim filmovima koje sam snimao, postavio pitanje bi li se mogao realizirati film o malim oglasima iz Večernjaka. Ona je odgovorila da bi to baš bilo zgodno i tako je počelo. Kao dokumentarističko polazište, trajno me zarobila sugestivnost ljudskih sudbina, osobito onih s margine. Što je zajedničko filmovima Povratak, Prihvatna stanica i Vrijeme igre nastalim od 1975. do 1977? - Premda su ti filmovi naoko različiti, zapravo su u bitnim stvarima poprilično podudarni. U Povratku i Prihvatnoj stanici djeca su, nakon dramatičnih raspada njihovih obitelji – da ne bi do kraja stradala – morala sama potražiti izlaz iz nevolja u koje su, ne svojom voljom, zapala. No, pokazat će se da se pukim bijegom, bez određena cilja, ne mogu otarasiti sudbine koja ih je dopala. Djevojčica, pak, iz Vremena igre kao da nema razloga za bijeg iz obitelji, no pogađa je neka vrsta ‘modernog’ gubitka roditelja: oni rade u jutarnjoj smjeni, ona je u školi poslijepodne. S roditeljima je skupa tek na fotografiji, koju vidimo na samu kraju filma. Filmovima koje sam gledao zajedničko je da prikazuju djecu koju su napustili roditelji. Što vas privlači takvim temama? - Kako ostati ravnodušan prema sudbini onih koji su u najosjetljivijoj dobi života, u ranom djetinjstvu, ostali bez zaštitnika – bez njihove skrbi, bez njihove nježnosti. Umjesto bajkovite, tople i obećavajuće slike svijeta, oni su osuđeni na brzu spoznaju grube zbilje. Kada sretnem takvo dijete, nešto me duboko pogodi i poželim učiniti ono što jedino znam i mogu, a to je da filmom posvjedočim o duboko ponižavajućem statusu takva bića u nadi da će dokumentarac nešto pokrenuti. Što je zajedničko Milki iz Povratka i Daliboru iz Prihvatne stanice? Što se s njima dogodilo poslije? - Oboje su vječni bjegunci: Milka, koju je majka ostavila, bježi od vrlo nasilna oca, a Dalibor, kojega je ostavio otac, ali ne i majka, bježi od netrpeljiva očuha. Milka je cijeloga života bježala od policajaca da bi naposljetku završila u braku s policajcem iz daleke Makedonije i otišla živjeti u Skopje. Dalibor se prigodom novoga dramatična bijega od kuće umalo utopio u potoku. Ne znam što je dalje bilo s njim. U filmu Vrijeme igre prikazana je djevojčica koja ima obitelj, no ipak nema sretno djetinjstvo. - Pjegavu crvenokosu djevojčicu Nevenku jednog sam dana ugledao na nekoj livadi i u njezinim očima vidio tugu. Ništa je ne pitajući odmah sam znao da je upravo ona ta koju tražim za svoj dokumentarac o djeci koja, zato što preko dana ostaju sama, nose oko vrata ključ od stana. Dakako, nosila ga je i Nevenka. Mislim da je i kamera Ivice Rajkovića uhvatila nešto od djetetu te dobi neprimjerene osamljenosti. Pa ipak, Nevenka je poslije u životu dosta dobro prošla: u braku je, ima dvoje dječice i radi kao novinarka na Trećem programu Hrvatskog radija. Rekla mi je da i njezina djeca ponekad nose ključ oko vrata. Nevenka u filmu recitira Cesarićev Slap. Poslije, 2001. godine u dokumentarcu Ničiji opet jedna djevojka govori svoj haiku. Možete li to povezati? - Ima djece koja bježe tek zato što im se bježi, što ih vuče primamljiv čar pustolovine. Djevojčica iz sjeverne Hrvatske – pričahu mi socijalni radnici iz zagrebačke Prihvatne stanice – imala je običaj svako ljeto pobjeći na more. Kad su je upitali zašto to uporno radi, odgovorila im je da uživa u promatranju mora, u ljepoti njegovih valova. No znatno je veći broj one druge djece, koju ljuta nevolja tjera da drugdje traže sreću; među njima je i mnogo onih koji su vrlo osjećajni, nježni; sreo sam, ne jednom, mališane koji rane i bol pokušavaju pretočiti u stihove, pjesnički sublimirati. Drugi pak crtaju, rišu... Zna to biti od velike pomoći. U Ničijima ste prikazali problem štićenika doma koji nemaju kamo nakon završene srednje škole. Ukazali ste na velik društveni problem. Je li se nakon filma nešto promijenilo? - Nažalost, došao sam do spoznaje da su neka djeca čak dva puta napuštena u životu: prvi put kad ih roditelji ostave nakon poroda, u bolnici, a drugi put kada završe srednju školu i kada će – nakon prolazne sigurnosti doma, u ovom slučaju visokokvalitetnoga Maestrala u Splitu – biti gurnuti posve sami na brisani prostor. U tom se pogledu nažalost nije baš ništa promijenilo. - Kako komentirate završnu haiku pjesmu San («Nježan poljubac / Dug zagrljaj / Opet sam sanjala»)? Je li to poruka filma? Ako jest, komu je upućena? - Mlada pjesnikinja tim stihovima, mislim, iskazuje ono što je, najvjerojatnije, svojstveno tolikoj domskoj nahočadi. Vitlani su neprestance između nade i beznađa. Koliki među njima čeznutljivo čekaju da netko jednoga dana dođe po njih, čak to sanjaju, ali to se rijetko i dogodi. U ovom slučaju tu pjesmu teško će čuti (razumjeti) oni ‘s vrha’ koji odlučuju o sudbini takve djece, ali pjesma ipak nije uzalud stavljena na papir: vjerujem da na samu pjesnikinju djeluje autoterapeutski, katarzično. Uostalom, zar već nije ispunila svoju misiju time što nas je ponukala da razgovaramo o njoj! Haiku poeziju u ovom filmu doživio sam kao lajtmotiv. U Suzaninu osmijehu lajtmotiv je dokumentarni zapis izlaska preživjelih iz Vukovara. Zašto baš taj kadar? - Svi smo toliko puta gledali potresne prizore progona Vukovaraca iz njihova grada. Među njima našla se i mala Suzana, koja je samo dan prije izgubila majku! U kadru koji s pravom navodiš kao lajtmotiv, ako ga se pažljivo gleda, jasno se vidi i mala Suzana u trenutku kada se, nakratko, naginje iz kolone. Kada sam od svoje znanice Nene Nosalj saznao da je ta djevojčica iz kolone završila kao prognanica u Velom Lošinju, pohitao sam to filmski zapisati. Vraćajući se tijekom filma dokumentu iz prognaničke kolone (snimio ga je britanski novinar Martin Bell), svaki put bih umontirao u film sve bliži plan Suzanina lica. Zašto film nosi naslov Suzanin osmijeh? - Da bi brojnu prognanu djecu u Velom Lošinju otrgli od otužna ugođaja, organizirali su im natjecanje pod naslovom Najljepši osmijeh. Vrlo lijepa djevojčica Suzana s pravom je pobijedila, njezin je osmijeh zaista bio najljepši. Dobro raspoloženje i osmijeh nesebično je darivala svima, no bilo je trenutaka kada bi joj se, na spomen majke, naprosto utrnuo – tada je neutješno plakala po cijele dane. Gledao sam i Denisa. Iako je Denis sretan dječak, ni on nema oca, a ni djeda. Ja pronalazim u svim vašim filmovima o djeci zajedničku nit. Niste li vi na neki način borac za prava djeteta? - Zaista volim djecu, osobito onu maštovitu kakav je mali Denis iz Bednjanske doline podno Draškovićeva dvorca Trakošćan. Za toliko je toga taj simpatični mališan zakinut (i zdravlje mu je narušeno), a on ipak svojim neprijepornim optimizmom i ljubavlju prema odvažnoj majci i brigom za posustalu baku uspijeva sve nadići. Da, Denis uspijeva biti sretan! Osobno, borim se tek za spoznaju kako u ovom nevoljnom svijetu i djeca – duboko pate. Za kraj. Gdje mladi mogu pogledati vaše dokumentarce ako nemaju sreću da su im škole dobro opremljene? Gdje se u nas uopće mogu gledati dokumentarci? - Slično pitanje uputiše mi ovih dana neki pratagonisti filma Suzanin osmijeh, ali i druga dva srodna ‘slavonska’ filma Kukuruzni put i Treći Božić, snimljena na Velom Lošinju. Odgovorio sam im da do tih filmova neće moći doći ako im ih ja ne uspijem presnimiti na Hrvatskoj televiziji. Nažalost tako stoje stvari: tu može pomoći tek pojedinačna dobra volja. Stvar bi se mogla bitno poboljšati kad se kino Tuškanac kao novo sjedište Hrvatskoga filmskoga saveza uzdigne na razinu krovne ustanove kinomatografije. Tamo će biti na raspolaganju i vrijedni dokumentarci, a vjerujem da će ih moći posuđivati i učenici gradova poput Zadra. Napomena: Josip Ivković učenik je osmog razreda OŠ Stanovi iz Zadra

SADRŽAJ

ZAPIS