Zapis

Slično prošlogodišnjem premijernom izdanju, i drugi One Take Film Festival uvjerljivo je uspio opovrgnuti tvrdnje da je glavni festivalski program filmova snimljenih u jednom kadru tek alibi, opravdanje da se zahtjevnijoj zagrebačkoj publici u pratećim terminima prikažu kvalitetni art-filmovi, navodno odveć hermetični i elitistični za širu publiku. Svakako, sporedni su programi i ove godine, uz intrigantnu retrospektivu dokumentarističkih pokreta 60-ih godina prošlog stoljeća (britanskog free cinema, francuskog cinéma véritéa, američkog direct cinema i izvrsnih domaćih filmova Kreše Golika, Ante Babaje, Krste Papića, Zorana Tadića i Petra Krelje), ponudili i niz vrlo atraktivnih premijernih naslova, od kojih većinu nažalost najvjerojatniije nikad nećemo vidjeti u redovitoj kinodistribuciji. No i u glavnom je, kvalitativno prilično ujednačenu programu, prikazano desetak vrlo zanimljivih naslova. Valja odmah reći da pred ocjenjivačkim sudom, u kojem su ove godine sjedili nagrađivani mladi slovenski redatelj Jan Cvitkovič (U leru, Kruh i mlijeko), hrvatski snimatelj Stanko Herceg (Rusko meso, Bogorodica) i cijenjeni belgijski dokumentarist Fabrizio Prada (poznat, među ostalim, i po 86 minuta dugu prvencu snimljenu u jednom kadru), nije bila nimalo jednostavna zadaća. U uži festivalski izbor ušlo je 25 filmova, među kojima i sedam ili osam uistinu izvrsnih minijatura. Možda ne posve zaslužan pobjednik festivala australski je eksperimentalni film Uzdići se, scenarista i redatelja Bena Ferrisa, 29-godišnjeg autora čiji se filmovi prikazuju u sklopu akademskih programa. Riječ je o razmjerno efektnoj, no i donekle konvencionalnoj egzistencijalističkoj karverovskoj sedmominutnoj slici života osamljene mlade žene koja se, našavši se na opustjelu kolodvoru, neuspješno želi osloboditi okova kolotečine. Potpisnik ovih redaka možda najboljim filmom prikazanim na festivalu drži igrani naslov Slatko spavaj, dušo britansko-korejskoga scenarista i redatelja Pansu Kima. Kadar dug jedanaest i pol minuta daje vrlo sugestivan tjeskobni prikaz emotivne šesnaestogodišnje Emme i njezine disfunkcionalne obitelji. Dok joj se roditelji neprekidno svađaju, djevojka čezne za mirom i skladnim obiteljskim odnosima. A kad joj zabrane večernji izlazak i nametnu čuvanje nedavne obiteljske prinove, Emma će izgubiti živce i dijete odnijeti u kupaonicu. Među prikazanim igranim filmovima kvalitetom se izdvaja i osmominutno djelo Napušteni mladoga meksičkog redatelja Daniela Jacobsa, intrigantna krimi-drama cikličke dramaturgije koja donosi dobro poznatu, no kronološki ispremiješanu nasilnu priču o policijskoj korumpiranosti. Patologijom svakodnevice i bezrazložnim obiteljskim nasiljem bavi se i igrani desetominutni naslov Vrati to, 24-godišnjeg Vika Nikçija, njujorško-irskog redatelja podrijetlom s Kosova. Unatrag odvrćen kadar donosi vrlo uznemirujuću priču o ‘običnom’ čovjeku čiji se život zbog jedne nepročitane poruke i ljubomore nepovratno tragično mijenja. Kratki američki igrani film Artefakti autora Teda Cheunga subverzivna je crnohumorna storija o preminulom svećeniku Johnu Morganu, čija će žena, tek nekoliko sati nakon pogreba voljenoga pokojnika, saznati neke neugodne činjenice. Dok 19-minutni iranski film Gospodaru! Divni ste! nudi predugu i predvidljivu priču o bračnoj nevjeri, titulu najzabavnijeg igranog filma mogla bi ponijeti talijanska humorna glazbena drama Bio jednom jedan kralj, duhovita dvodijelna priča koja zrcalnim prikazom raspada veze potvrđuje da je za kraj ljubavi, kao i za početak, uvijek potrebno dvoje. Efektan je i kratki jednominutni igrani film Cape Cod argentinskoga scenarista i redatelja Milagrosa Mumenthalera, minijatura koja iza naoko obična obiteljskog prizora listopadskog svitanja 1962. godine, neočekivano i donekle šokantno otkriva poprište nerazjašnjena zločina. Od prikazanih dokumentaraca vrijedi izdvojiti britanski Dimitri autora Mobyja Longinottoa, zanimljiv osmominutni zapis o trenucima u kojima, izlazeći iz engleskog zatvora i ne znajući što će sa sobom, infantilni ruski ubojica, još gotovo dječak Dimitri, priča o svojoj prošlosti i željama. Razmjerno je intrigantan i njemački dokumentarac Snimatelj, u kojem scenarist i redatelj Paul Wiersbinski razgovara s propalim glazbenikom, ovisnikom i beskućnikom Norbertom. Uz pobjednički naslov Uzdići se, među prikazanim eksperimentalnim filmovima kvalitetom se izdvaja i desetominutno djelo Nepomično stajanje norveško-engleske autorice Ljilje Ingolfsdottir. Riječ je o efektnoj crno-bijeloj storiji o mladom paru koji, na svojevrsnoj životnoj prekretnici, razmišlja želi li se pridružiti nepoznatim ljudima koji u naizgled beskrajnu redu stoje oslonjeni o zid. No oni ne znaju da je taj red zapravo krug koji simbolički zatvara i označava i sam život. Posjetitelji festivala imali su prilike pogledati i dva zanimljiva domaća eksperimentalna filma. Dok Vlasta Žanić u Ukidanju jabuke svojom glavom koja se umata zavojima, projiciranom na guljenu jabuku, daje vizualno efektan metaforičan prikaz autodestrukcije, filmom Dobrodošli Tanja Dabo na sedam turistički najzastupljenijih jezika duhovito pozdravlja goste ‘male zemlje za veliki odmor’. U popratnom programu dugometražnih filmova, uz uspjelu belgijsku moralističku dramu Sin braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, osobito vrijedi izdvojiti četiri naslova japanskoga redatelja Hirokazua Koreede. Intrigantne su to, elegične i pomalo filozofske egzistencijalističke drame, djela koja vrlo dojmljivim poetskim realizmom, zanimljivim spojem staromodnosti i modernizma, Koreedu predstavljaju kao dostojna suvremenog parnjaka redateljskim velikanima poput Tarkovskog, Antonionija i Yasujira Ozua. Valja se nadati da ćemo njegove izvrsne filmove uskoro imati priliku odgledati, ako već ne u redovitoj kino- i videodistribuciji, a ono barem u kasnonoćnim terminima HRT-a. Unatoč promašenoj socijalnoj drami Školske ploče cijenjene iranske redateljice Samire Makhmalbaf, i neuspjelu, pretencioznu i priličnu trivijalnu art-porniću 9 pjesama kontroverznoga Britanca Michaela Winterbottoma (Dobrodošli u Sarajevo), velikim brojem odličnih filmova koje nam je ponudio u svom drugom izdanju, One Take Film Festival zasluženo se nametnuo kao obvezna stavka u itineraru svakog imalo ozbiljnijeg filmofila. Pretposljednji vikend u studenom sljedeće godine isplati se unaprijed rezervirati. Tekst je prenesen sa stranica www.film.hr