Mislim da materizam u površnom, nedarovitom i neobrazovanom smislu postoji isključivo u glavi autora, a ne u nedostatku te-i-te skupe kamere, reflektora ili računalne montaže.
Nadalje, negativan aspekt amaterizma u filmu, videu ili animaciji zaoažam u stupnju iskazana podcjenjivanja publike – kao da svi ti ljudi koji sjede u gledalištu kina ili pred ekranom televizora nisu nikada gledali ništa osim Ulaska vlaka u postaju braće Lumière.
Jedan od krivaca za to svakako je i javni konsenzus oko uznapredovale tehnologije i ‘silnim’ mogućnostima koje ona nudi, pogotovo unutar proizvodnje filma.
Nakon prvobitne djetinjaste fascinacije dolazi vrijeme otrežnjenja i spoznaje kako nove šarene igračke uopće ne jamče uvećanu kreativnost, autorsku, umjetničku kvalitetu, pa čak ni inteligentnu zabavu.
Dostupnost tehnike i tehnologije perfidno nam je usadila refleksnu sklonost olakim i površnim rješenjima u snimanju, montaži, animaciji i baratanju zvukom.
Danas je ipak neusporedivo lakše snimiti neki materijal, montirati ga i dodatno ozvučiti nego što je to bilo prije dvadesetak godina. To dakako znači i da je potreba toleriranja grešaka i nedosljednosti neusporedivo manja.
Rukovanje kamerom nije snimanje, prenemaganje nije gluma, poredani kadrovi nisu montaža, preset-efekti snimljeni u slijedu nisu eksperimentalni film, pomicanje oblika po ekranu lijevo-desno nije animacija, hiperprodukcija nije ‘autorska prepoznatljivost’ te naposljetku – poznati hit omiljene rock-skupine nije i filmski zvuk.
Možda postavite pitanje o opravdanosti primjene ‘visokih’ kriterija na nešto što se voli natkriti kišobranom ‘amaterske’ filmske proizvodnje. Kao prvo, ne mislim da su navedeni kriteriji visoki. Kao drugo, smatram da je uspostava ‘viših’ kriterija
O C J E NJ I V A Č K I S U D
nužna upravo zbog toga što nikoga ne treba podcjenjivati, pa ni autore koji same sebe vole svrstati (ponekad iz straha, ponekad iz nesigurnosti, a ponekad i potpuno neopravdano!) u ‘amatere’. Odluka o snimanju filma/videa/animacije važna je i obvezujuća odluka. U protivnom, to je odluka o besmislenu trošenju vremena.
Pozitivan aspekt amaterizma vidim u izražajnoj slobodi, volji za eksperimentom, za rušenjem konvencija i normi. Neopterećen često okoštalim i mediokritetskim, a kadšto čak i lažnim diktatima ‘profesionalizma’ filmski ‘amater’ može evoluirati u umjetnika.
Da raščistimo: u kontekstu ovoga teksta i teze koju zastupa držim da su, primjerice, Buñuel, Tarkovski, Lynch, Greeneway i njima slični također amateri.
Završio bih parafraziranjem stare zen-priče, koju možete shvatiti kao svojevrstan apel svim ‘amaterima’ i ‘profesionalcima’ upletenima u filmsku, video ili animacijsku proizvodnju.
Car je zapovjedio slikaru da mu nacrta pijetla. Slikar je prihvatio zadaću, naklonio se i otišao. Na uporna careva pitanja da li je nacrtao pijetla slikar je isto tako ustrajno odgovarao da još nije. Prolazili su mjeseci, godine i desetljeća, a odgovor je uvijek bio isti. Naposljetku, ljutiti je car praćen vojnicima i svitom ušao u slikarov dom i zapovjedio mu da odmah nacrta pijetla ili će ga skratiti za glavu!
Slikar je uzeo pergament, kist i tuš i u nekoliko poteza načinio savršen crtež pijetla.
"Tolike sam godine čekao, a ti si napravio savršen crtež za nekoliko sekundi! Stražo, pogubite ga!" viknuo je car.
Slikar se naklonio caru i zamolio za dozvolu da otvori svoj veliki ormar koji je stajao u sobi. Car se složio i slikar je otvorio vrata ormara. Iz njega se prosula lavina pergamenata, stotine i tisuće crteža pijetla.
Dakako, slikar je sačuvao život, dobio čak i nagradu, a car je naučio nešto o umjetnosti.