Zapis

CIRCLE Milana Bukovca Veslačko natjecanje. Na polazištu svi su izravnati, svi naglo i snažno kreću, voda se pjeni i sve je puno jakog zvuka. S polaskom novih, pa još i još novih svježih veslača, ritam se ubrzava, snaga raste. Opetovanjem prvih zaveslaja uz zaglušnu buku prelazi se granica zbilje i ulazi i fizički zakon balističkoga kretanja, u sam smisao pokreta, iz faze konkretnoga predmetnog gibanja u fazu apstraktnoga simboličkog kretanja, koje Bukovac ostvaruje gradacijom slike i zvuka, eksplozivnim polaskom, većinom i jačinom zaveslaja, zapjenjenom vodom i snažnim zvukom. Simboli u ovom videu zamišljaji su i afektivni doživljaji koji potječu od stvarnih predmeta, pa kao da ih iskorištene ukida da bi govorio o apstraktnoj razini, što i jest u osnovi filma i likovne umjetnosti. Circle nameće dojam i stvara sliku da se na vratima bore i guraju duše kako bi ušle u svijet, pune iščekivanja i nade. Prskanje vode predočuje prsnuće brahmana iz kojega nastaje zvuk i svijet. To što se čuje odgovara ušnoj svjetlosti. U ezoteričnom brahmanizmu individualno se rađanje označava kao zvuk. Taj zvuk (om) opetuje proces očitovanja mantre, mentalne formule za krug rađanja i smrti. To se potvrđuje time što čamci na cilj stižu vraćanjem iz desne u lijevu stranu, kao da dolaze na polaznu granicu ulaska i izlaska, završavajući životni ciklus. A taj dolazak ili, bolje, povratak, ili također odlazak iz života, spor je, pojedinačan, u daleku planu, za razliku od polaska, ulaska, uz pokrete veslača koji su umorni od svega, neki u opasnosti da se prevrnu i budu isključeni, a za neke se čini da žele usporiti kretanje, odgoditi ulazak na cilj, a sve se vidi u daljini, na mirnoj vodi i u tišini. Veslačko natjecanje nije metafora života, nije prenošenje, transfer apstraktnoga pojma u konkretni slikovni izraz, jer je metafora zapravo nešto drugo od uobičajene školske definicije. Metafore su opći zakoni koji su iznad konkretnog i apstraktnog, one su poput platonovskih ideja kojima je ono što pada u postojanje samo sjena, bilo u konkretnom materijalnom ili apstraktnom obliku. Kao što se ovdje vrlo jasno pokazuje početak i svršetak jedne sportske discipline, tako se njezin kinematski izraz odnosi i na bilo koji drugi ciklus. Svi pokreti i prevrati, politički, znanstveni, umjetnički, i sve ljudske zamisli, podliježu istom zakonu, jedino su im ciklusi različito dugi. Ovo je još jedno djelo izrazito naglašene teme putovanja kao slike bivanja, kojih je jako mnogo u povijesti filma ili, vratimo se autoru, kao što je u Bukovčevoj odiseji u svemiru, u Multiplication, s razlikom da je Circle usredotočen na sam početak i svršetak. Od općeg zakona ulaska i izlaska iz postojanja, koji se iskazuje ovim videom, postupnim umnožavanjem na sve veći broj manjih sličica, sitnih do neprepoznatljivosti, upućuje se gledatelja, svakoga pojedinačno, da jedna od tih točkica predstavlja njega. Ostaje mu samo da je nađe među mnogima, kao što je čovjek nekad tražio na nebu svoju zvijezdu među mnogim zvijezdama, a ona se pojavljivala i umirala s njime. Circle je uredno i točno rađen kao da je vođen pitagorejskom filozofijom brojeva, kristalno je geometrijski strukturiran, rječit i jasan, korespondentan u svim svojim jezicima, topografskom, kuta snimanja, plana, boje, pokreta, zvuka, montažnih rezova, spojeva, ritma i antitetične igre. Od poznatih majstora očekuje se recikliranje starih tema i ne očekuje se više od prije postignutog. Circle je u tom smislu iznenadio i razveselio, temom, građom, značenjem i dubinom dojma. Već je spomenuto da se, ne na jedan, nego na mnoge cikluse može primijeniti Circle. Jedan je od takvih ciklusa i sam ovaj video, ova veslačka trka Milana Bukovca, što se može usporediti s radom Dušana Džamonje kad zabijajući čavle napravi od njih oblik jednoga velikog čavla, circle od circlea. Ne može ni biti drukčije: red i veza ideja jesu isti kao red i veza stvari. FAŠNIKDAN Darija Juričana U izduženom formatu dva su istovremena kadra, u jednom prevladava hodnik, u drugome karnevalski odjeveni bolesnici. Sve skupa traje dvije minute i 45 sekundi, ali ostavlja žestok dojam sudbine kojoj se ne može pobjeći, života koji idiot priča. Hodnik je put, ali ne takav da se ide kamo se hoće, kao što je Rocinante vodio Don Quijote, nego podzemni tunel sa četiri zida nepromjenljiva smjera bez pustolovine i traganja, koji poput jajovoda vodi izvorištu. Povorka ljudi podsjeća na Eneidin silazak u podzemlje: Tu su i Bolesti blijede i pojava Starosti sijede, Strah i zlonarmjerni Glad i Nevolje sjena i Bijede, užas za svačije oči, a evo i Patnje i Zlobe, evo i Snrti i Sanka, sestre i pravog joj brata. Nije li u tom videu prepoznatljiva danska klinika Riget (Kraljevstvo) Larsa von Triera, nisu li svi ti ljudi popili vudu-otrov, postali zombiji (svi mi). Kraljevstvo ima osam dijelova, a autoru rada uspijeva stvoriti gotovo jednako mučno bezizlazno ozračje, koje se prelijeva preko zidova bolnice i preko granica zemalja. PRAŠČINA Elvisa Lenića Dokument o klanju svinje i svim mesarskim poslovima koji slijede. Na smrt probodena svinja ide za čovjekom i traži pomoć od njega, koji ju je do toga trena hranio i brinuo se za nju. To je za svinju (i za nas) toliko nevjerojatna promjena, iznenađenje, u kojem je teško pretpostaviti da bi pomislila i rekla: zar ti, čovječe, prijatelju moj. Sve dalje ide precizno po zanatu, čak obredno, sve redom do izradbe kobasica, a između toga pravilno su raspoređeni časovi odmora i jela. Napravljen je potresan video dostojan Petra Šegedina. Od mladosti ga je obuzimala misao da Bog nije dobro uredio svijet, da je čovjek rob biološkoga zakona koji glasi: život živjeti od života. U Šegedina ima i jedna novela, Smijeh, u kojoj gledajući odrezanu svinjsku glavu, onu istu iz ovog videa, shvaća da se ona izruguje ljudskom samoljublju, i kao da kaže: «Zar ne vidiš da ti je trud uzaludan? Tvoj je strah, straše, sasvim smiješan». Ljudi su zlo-činitelj. U naraciji, likovima, scenografiji i topografiji prikazani su kao skupina hajduka iz strašnih dječjih priča. Vjerojatno je video više pridonio jezivu, makabresknom izgledu ljudi, nego što bi oni tako u zbilji mogli izgledati, pa se u tome mogu otkriti kao pravi glumci zahvaljujući režiji. Zaista je trebalo znati procijeniti snagu svake scene, pa ih povezati u dojmljivu izražajnu cjelinu, pružiti nam zrcalo na kakvo se obično ne osvrćemo, a kamoli da bismo se u njemu pogledali. Kako se udaljuje vrijeme prvoga gledanja, tako dojam postaje snažniji. ODRŽAVANJE VRSTE Tomislava Vujića Dovođenje i odvođenje kobile pastuhu. Obična, svima poznata radnja, prikazana potpuno hladno, jednolično, u poludalekom planu. Na početku vidi se na ploči ime mjesta u koje se ulazi, na kraju je prekriženo, kad se iz mjesta izlazi. Ali baš ta nezainteresiranost, taj odmak, vremenski, prostorni i afektivni, pretvara sliku u neslikovni jezik, koji nas vodi u široko značenjsko polje, da se tim riječima i ja zadržim na škrtom izrazu. Autor se prepoznaje i u videu Frogday, također otkrivajući veliku biološku snagu opstanka, koja se nalazi na svakom koraku, u jezeru, koje se izdaleka doima pitomo i mirno. U ŽRVNJU Krunoslava Ptičara Rad je zanimljiv s teorijske strane. Po tko zna koji put postavlja se pitanje što je film i koje su mu granice. Sastoji se od samih fotografija. Nema načina da se bilo čemu, pogotovo ne bilo čemu u umjetnostima, postave oštre granice. Bez ikakve dvojbe ovo je pravi film. Kao što je ovo film bez filma, tako se na One Take Film Festivalu moglo pojaviti djelo koje u jednom kadru snima televizijski ekran na kojemu se prikazuje film pun rezova, i moralo bi biti prihvaćeno, jer odgovara propozicijama. MULTIVISION Frana Sokolića Među mnogim sličnim radovima ovaj se ističe estetiziranim likovno-zvučnim izrazom. Ništa mu drugo i ne treba. ŽORŽ Marija Papića Žorž je zanimljiv zbog usporedbe doživljaja u crno-bijeloj tehnici i u bojama. Prvi je dio tjeskoban, drugi pun veselja. Poznato je svojstvo izvanjskosti koju daju boje te intimnosti i prodiranja u dubinu crno-bijele fotografije. Može se reći, parafrazirajući Danijela Dragojevića u Drugoj strani svjetlosti, da je boja protjerala osjetljivost duše, da se vanjski pohvat (ulaz boja) nije mogao poduzeti a da se isti takav ne učini istodobno i na duhovnom horizontu te da nam je boja svakako donijela mnogo ali oduzela važnije. Istina, autor je u Žoržu mislio obratno, ali ovdje paradoks postoji u istom predmetu, pa je zato samo naizgled protuslovan. I u Morskoj bolesti Mario Papić suprotstavlja dva raspoloženja, dva svijeta, vanjski i unutarnji. Kako je dobro kad autora zaokuplja jedna tema, a obrađuje je na različitim predmetima i djelomično različitim sredstvima! DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA Jadranka Lopatića Ovo je vrhunski izrađeno djelo, posebno domišljato u dijelu kad se čovjeku ugasi žigica i ostane u mraku, a radnja teče dalje, i to ovisno o tom mraku. Djevojčici sa žigicama mjesto je na bilo kojem svjetskom profesionalnom festivalu animiranog filma. Zašto uz najveće pohvale autorici i djelu nije u mom popisu zauzelo najviše mjesto? Najprije zato što osjećam istosti i razlike između neprofesionalnog i profesionalnog filma, u koji ovaj video pripada, a zatim što sam skloniji nekim temama i nekim značenjima filma. Kad me netko prije godinu dana pitao za deset najdražih filova, izbor je bio ovakav: Andaluzijski pas Luisa Buñuela i Salvadora Dalija, Nula iz vladanja Jeana Vigoa, Opsesija Luchina Viscontija, La strada Federica Fellinija, Ljubav Karolyja Makka, Zrcalo Andreja Tarkovskog, Tijekom vremena Wima Wendersa, Čudnije od raja Jima Jarmuscha, Kalendar Atoma Egoyana. Pišem li o sebi umjesto o kinematogramima? Ne, nego dajem najosnovniji podatak o članu ocjenjivačkog suda koji sudjeluje i odlučuje o izboru i nagrađivanju na 35. reviji filmskog i videostvaralaštva. HLAD I MIR Justine Kosir i suradnika Tema besmislenosti ratovanja (je li baš opravdano?) davno je potrošena, ali je dobro ostvarena. Kad u ovom videu ne bi bilo drugog doli usta koja hrču zaslužio bi priznanje. U zaključke i poopćivanja, na primjer o mnogo dobrih radova u jednom klubu, a slabih u drugom, i tako dalje, neću ulaziti, jer bih morao imati mnogo bolji uvid u rad klubova i pojedinaca, što nemam. Ipak, prisjećajući se mišljenja Milana Kundere da valja poštivati kriterije za objavljivanje i javno prikazivanje djela, držim da bi bolje bilo da su neki autori s mnogo kinematograma učinili stroži izbor, ili da su zamolili nekoga da to učini umjesto njih. Događa se, naime, da jedan slab rad dovede u sumnju autorove sposobnosti, u najmanju ruku kritičnost i ukus, a to i nehotice izazove pitanje da li je uspješan posljedak biti promišljen i doživljen ili je samo slučajni proizvod povoljnoga sklopa okolnosti i konteksta koji mu pridaje gledatelj, što djelo uzdiže iznad autora.