Zapis

U invaziji festivala uistinu svakakvih vrsta, vrlo rijetko postoji inicijativa za nečim tako strogo profiliranim kao što je One Take Film Festival. Takav je projekt svakako odvažan potez, koji računa gotovo isključivo na filmski vrlo obrazovanu, strpljivu i jednako tako vrlo profiliranu publiku. Kada su prije dosta mjeseci počeli cirkulirati flayeri s najavom neobičnoga filmskog događanja, mnogi su se pitali komu je tako nešto uopće namijenjeno – ako ne samim autorima-sudionicima i vrlo omeđenoj sferi struke, vjerujući kako će festival biti manje-više low scale prezentacija eksperimentalnih (što se obično čita ‘teških’) filmova. U tome je smislu novi filmski festival izazvao pravo oduševljene izborom filmova. Pokušat ćemo se ovom prigodom osvrnuti upravo na one filmove koji su izazvali najviše oduševljenja publike na novom zagrebačkom festivalu, ‘jedinom te vrste u svijetu’. Za otvaranje je izvrsno ‘poslužio’ grandiozni filmski ep u jednom kadru ruskog redatelja Aleksandra Sokurova Ruska arka. Većina se prvi put susrela s tim filmom ili uopće s tako maestralnim eksperimentom filma u trajanju 96 minuta, snimljenim u jednom kadru. Bez prekida rada kamere, bez montažnih intervencija, uz evidentne mjesece pripreme i tjelesnoga napora za cijelu filmsku ekipu, film je izazvao – ako već ne nužno subjektivno ‘sviđanje’ (čak ponegdje i zazor prema implicitnoj monarhističkoj ideologiji), onda sasvim sigurno fascinaciju tehničkom izvedbom i respekt prema tako zahtjevnu mega-projektu. Film se dakako nije mogao snimiti na konvencionalnoj filmskoj traci, nego uz pomoć posebno dizajnirana sustava za snimanje s tvrdim diskom, za snimanje dizajnirana je posebna pokretna platforma radi zadovoljavanja zahtjeva scenarija, a snimalo se tijekom četiri sata dnevnoga svjetla u petrogradskom Muzeju Ermitage… Lijepo je da nas je ovom prigodom posjetio i snimatelj Ruske arke – Tilman Büttner, kraj čijega se imena neizbježno lijepi sintagma: snimatelj filma Run Lola Run. Büttner se i ovom prigodom pokazao kao potvrđeni majstor kamere (i očigledno čovjek vrlo dobre tjelesne kondicije!). Ruska arka s 867 glumaca, stotinjak statista, tri orkestra, fantastičnim ambijentom muzeja i nevjerojatnom kostimografijom možda je pretenciozan projekt, ali je istodobno i prava ‘arka’ prepuna skrivenih kabineta čuda, koju gledamo djetinje širom otvorenih očiju preplavljeni svom tom draperijom, fantastično koreografiranim pokretom, muzejskim slikama, ornamentikom, sjajem… Dvorana Kina Europa pružila je savršeni setting za zagrebačku projekciju toga barokno raskošna filmskog djela. I što je još važnije – bila je prepuna! I iako su filmovi off-programa sljedećih dana bili daleko zanimljiviji i zaslužili više pozornosti gledatelja nego što su je dobili – efekt je postignut – publika je s projekcije izašla lelujajući, mnogi i bez mogućnosti izgovaranja bilo kakva komentara još neko vrijeme, ali zaintrigirani za ostatak festivalskog programa. Program konkurencije prikazivao se u tri dvorane – KCCK-u (Kulturni centar Centra Kaptol), MM Centru i Kinu Croatia, dok se popratni program vrtio u Teatru Exit, a tribine ponovno u KCCK-u, dakle prilično raspršeno. Popratni program svakako je zainteresirao najveći dio publike i apsolutno opravdao taj interes. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na nekoliko filmova koji su potaknuli najbolje reakcije kod publike, za koje se činilo da su izazvali najveću gledateljsku ‘zahvalnost’ organizatorima. U okviru programa apsolutno oduševljenje izazvao je Deset iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija. Film u deset dugih kadrova načinjenih uglavnom fiksnom kamerom u automobilu suptilno ogoljuje problem suvremene žene u Iranu koja traži afirmaciju i bori se za vlastiti identitet zarobljen okoštalim strukturama patrijahalnih društvenih odnosa. U nizu njezinih razgovora sa suvozačima Kiarostami savršeno oslikava intimne situacije, ali i tamošnje socijalne odnose. Pritom se redatelj na virtuozan način služi tehničkim minimalizmom i senzibilitetom za rad s glumcima, koji upravo fantastičnim izvedbama zadivljuju (dječak u filmu ostavlja dojam da uopće nije svjestan kako ga snimaju!) i uvlače gledatelja u tkivo ovako nekonvencionalnoga narativnog modela. ‘Kiarostami je filmski genij, o tome nema sumnje’ bio je opći komentar u foajeu Exita. Film o kojem smo čuli, ali ga većina još nije imala prilike vidjeti, bile su Lutke Japanca Takeshija Kitana. Redatelj poznat ponajprije po okrutnosti i nasilju u filmovima ovaj put iznenadio je poetičnom filmskom ‘slagalicom’. Lutke su izrazito ekspresivan lirski dugometražni art-film, vizualno snažan, raskošan, ali i minimalistički istovremeno. Spomenimo ovdje kao primjer te fuzije fantastične kostime čuvenoga japanskog modnog kreatora Yamamota! Film ponajprije djeluje kao poetska razglednica, dok je istodobno nabijen jakom i elementarnom simbolikom. Riječ je o vrlo kompleksnu slaganju simbola i motiva s izrazito filozofskom potkom i nenametljivom (haiku) poukom. Vezani dugim crvenim konopcem, mladi par luta zemljom bez cilja, povezani nekom mističnom tragičnošću, u snovitu krajoliku oni su lutke. (Oni koji su posjetili zagrebačku izložbu talijanskog umjetnika Mima Rotelle sjetit će se njegove intervencije na plakatu togs Kitanova filma – lica glumaca obijeljena su i anonimna, to su paradigme ljudskih odnosa, lutke koje su svi i nitko.) Lijepi par u Yamamotovim mekim, koprenastim kreacijama (oni su lutke, netko se njima igra pa ih neprestano preodijeva...) korača u potrazi za nepoznatim, tragično izgubljenim. Ostarjeli jakuzi vraća se u park gdje se nekada sastajao s davno zaboravljenom djevojkom. Unakažena bivša pop-zvijezda suočava se s bolnom predanošću svoga najvećeg obožavatelja… Tri priče, jednako ganutljive i začudne, vješto su povezane tragičnošću i ljepotom nevidljivog ali prisutnog, arhetipskim emocijama kojima se bavi i tradicionalno japansko kazalište lutaka bunraku. Meksički film Japan Carlosa Reygadasa izazvao je kontradiktorne reakcije, komentiran je kao pretenciozan pa čak i besmislen, no svi će se složiti da je to začudan i ‘lijep’ film. U programskoj knjižici festivala sadržaj je prenesen ovako: “Čovjek napušta Mexico City i odlazi u divljinu kako bi se pripremio za svoju smrt. Nalazi smještaj kod stare indijanske udovice čiji ruševni dom baca pogled na samotni kanjon. U tom golemom prostranstvu divlje, zapanjujuće prirode čovjek se suočava za ženinom beskrajnom humanošću. Njegova mu se otupjela osjetila vraćaju i ponovno bude njegovu želju i instinkte za životom i sirovom seksualnošću.” Ono što mu zasigurno nitko ne može osporiti fantastičan je okrutan meksički pejzaž, slikoviti prateći likovi i izvrsna fotografija. Posebna poslastica toga dijela programa bila je retrospektiva filmova turskoga redatelja Nurija Bilgea Ceylana. Zanimljivo je kako Ceylan definira svoj rad: “Svi moji filmovi govore o udaljenosti između ljudi. Kad sam bio mlad, osjećao sam udaljenost između sebe i ostatka svijeta. Umjetnost i kinematografija koristili su mi i pomogli mi da se pomirim s tim osjećajem.” Već iz toga citata posve je lako iščitati specifičan senzibilitet autora i način kako pristupa protagonistima – s nevjerojatnim razumijevanjem i toplinom. Upravo je to ključ kojim nas Ceylan jednostavno osvaja. Film Dalek možda je najeklatantniji primjer takva pristupa – priča priču o susretu melankoličnog i opsesivnog sredovječnoga fotografa Mahmuta i njegova rođaka Jusufa, nezaposlena momka sa sela koji stiže u Carigrad u potrazi za poslom na brodu. Njegova prisutnost u stanu počinje sve više smetati Mahmutu, koji u srednjim godinama postaje sve svjesniji jaza između vlastitih mladenačkih ideala i zbilje sive osamljene svakodnevice. Film Dalek proglašen je najboljim filmom 2003. u velikoj anketi svjetske udruge filmskih kritičara FIPRESCI, i nagrađen u rujnu na festivalu u San Sebastianu u Španjolskoj. (Prošle godine nagrađen je film Čovjek bez prošlosti Akija Kauriusmakija.) Sto šezdeset kritičara ove je godine odabralo Dalek, koji je već nagrađen u Cannesu za dvije najbolje muške uloge. I uistinu, ovako tople glumačke izvedbe, posve minimalistička ekspresija i savršena lakoća kojom glumci rafinirano dovode na površinu sve podslojeve emocionalnih stanja likova jamči jakost na koju nitko ne može ostati imun. Uistinu izvrstan film, tko ga nije imao prilike pogledati ovo ljeto u Motovunu vjerojatno je bio sretan tim izborom ekipe One Takea. Ono što se čini presudno jest da, na sreću, u Zagrebu postoji publika za tako nekonvencionalne filmskofestivalske eksperimente. I to je ono što je jedan od najpozitivnijih elementa priče oko One Takea. Dakako, takva interesa i odlične recepcije ne bi bilo da nije dobre organizacije i medijske propagande. Valja naglasiti izvrstan i svjež dizajn svih publikacija kao i vrlo suvislu web-stranicu festivala, gdje se mogu pronaći iscrpne informacije o programu, filmovima i autorima (www.onetakefilmfestival.com). Bez obzira na pokoju sitnicu koja je možda zakazala, One Take opravdao je svoje rođenje i izazvao nepodijeljene simpatije. Organizatori (vezani primarno za Kinoklub Zagreb) pokazali su ne samo kompetentnost u organizaciji nego i senzibilitet pri izboru filmova, koji se poklopio s interesima i ukusom zagrebačke filmske i umjetničke publike, koja nažalost znatan dio programa naprosto nije stigla pogledati. Tu se vraćamo na vrlo banalan problem fizičke nemogućnosti praćenja dvije stvari u isto vrijeme. Iako su organizatori pokušali ‘reprizama’ filmova omogućiti fleksibilnije praćenje festivalskih programa, vrlo je teško bilo koordinirati posjete dijelu u konkurenciji i onom popratnom. Takva koncepcija ostavila je dojam da je program u konkurenciji u prvom redu namijenjen žiriju te uskom krugu kritike i struke, a popratni je program za širu publiku. I to možda nije loša zamisao (ako je to bila zamisao) no, posve sigurno, i jedan i drugi program bili bi bolje posjećeni da se nisu vremenski toliko podudarali. Poslovični problem kolizije nekoliko različitih programa – onog u konkurenciji, popratnoga dugometražnog, kratkoga britanskog filma, kao i nekoliko zanimljivih tribina, ni ovaj put nije bilo lako izbjeći. Koncepcija pretprograma i postprograma nikako da uzme maha na kulturnim festivalima u nas, iako je to posve sigurno vrlo praktičan i inteligentan način da se apsolutna pozornost publike i medijska eksponiranost usredotoči na glavni program u npr. tri festivalska dana (čime se udovoljava željama sponzora), a jednako tako da se zanimljiv, ali ‘komorniji’ programski dio protegne na nekoliko dana prije i poslije glavnoga događanja. Na taj način, na osnovi čisto fizičkih parametara, filmovi su dostupniji i lakše je apsorbirati određenu količinu ‘audio-vizualnih informacija’ s filmskoga platna. Čini se da je nekoliko novih i ne tako novih filmskih festivala (spomenimo Motovun i Zagreb Film Festival), kao i upornost pojedinih novijih filmskih inicijativa poput Filmskoga centra, dugogodišnjega djelovanja MM centra te nekoliko sporadičnih događanja slične vrste uspjelo oblikovati platformu za kontinuiranu edukaciju ponajprije mlađe publike, koja bi bez ovakvih projekata ostala bez alternative holivudskoj pop-industriji i bila prepuštena sama sebi u borbi za izgradnju kvalitetnih filmskih kriterija. Poslije filmova poput Kiarostamijevih ili Ceylanovih, mladim generacijama sa zagrebačkih akademija i fakulteta, ali i svima drugima koje je ovaj program uspio zaintrigirati, zasigurno će biti olakšan put u tom smislu.