Hrvatska revija jednominutnoga filma u Požegi i ove je godine prošla u skladu sa svojim nazivom – brzo. No, kao što stara izreka kaže da sve dobre stvari traju kratko, tako je i jedanaesto izdanje najkraćega hrvatskog filmskog festivala ponovno pokazalo sav šarm te manifestacije. Ipak, bilo bi porazno za požeški GRF Film-video kada bi konačna ocjena o napretku Revije završila na njezinu šarmu, a na sreću nije takva situacija.
Iako ove godine požeška publika nije dobila nijedan izvanserijski film, kao što su prethodnih godina bili francuski Maeklong Station Or Market i švedski Buddha Vs. Shaolin, dva su podatka pokazala da se ne treba brinuti za budućnost Hrvatske revije jednominutnoga filma. Prvi je onaj očekivani, o golemoj zainteresiranosti Požežana za Reviju, što je urodilo pravom pomamom za ulaznicama i punom dvoranom Gradskog kazališta, a drugi, koji nije toliko očekivan, ali je potvrda dobro obavljena posla na prethodnim revijama, donosi brojku od 230 prijavljenih filmova te veću zastupljenost stranih autora u konkurenciji. Ukoliko se zna da su se strani filmovi sramežljivo počeli pojavljivati tek na 3. reviji, jasno je da je u proteklih nekoliko godina napravljen veliki skok u stvaranju pozitivne reputacije u inozemstvu, a samim time omogućen je siguran put u kvalitetnu buduć-nost. Tako se i moglo dogoditi da 11. revija ima pristojnu konkurenciju bez trulih jabuka, što je
prijašnjih godina često bio slučaj. I dok je tako organizacijski napredak trajan i izrazito pravocrtan, programski sadržaj ovogo-dišnje Revije pokazao je da su filmovi na požeš-koj manifestaciji polagano, ali sigurno, napravili veliki zaokret. Filmovi snimani na digitalnim formatima oduvijek su bili u većini na Reviji, ali posljednjih godina u potpunosti je nestao bilo kakav trag celuloidnih djela. To u načelu i ne bi bila toliko bitna stvar, što se najbolje moglo vidjeti dok je među autorima vladao VHS, ali dolaskom DV-a i sve većim utjecajem računalnih trikova u autorsku imaginaciju film-ski senzibilitet itekako se promijenio. Dok je u počecima na Reviji prevladavao vic-film, koji je uvelike podsjećao na slapstick-komedije s početaka filmske umjetnosti, ove je godine u Požegi sve vrvjelo od računalno sređenih filmova, pa se u šali može reći da je Požega u deset godina postojanja uspjela proći od filmskog početka do kraja. Dominacija računalno sređenih filmova nije a priori loša stvar, ionako se većina spomenutih vic-filmova samo u snovima može uspoređivati s Busterom Keatonom, ali očito je da je u većini prikazanih uradaka bavljenje računalom oduzelo dio umjetničkog nadahnuća.
Možda je najbolji primjer za tu tezu pobjed-nički film Samo nesporazum Damira Tomića. Priča o dečku koji objašnjava svojoj djevojci kako se dogodio niz slučajnosti koje su ga dovele u krevet s golom ženom simpatično je izvedena, uz vrlo dobru tehničku stranu filma. No, opća ocjena filma prilično se srozava ukoliko se zna da je cijeli film samo skraćena verzija Bon Jovijeva spota u kojoj je Tomić jedino umjesto Jon Bon Jovija kompjuterski umetnuo svojega junaka i nadodao njegov govor. Uz takvu percepciju Samo nesporazum izgleda samo kao vrlo dobro odrađena vježba iz montaže.
No, na jednom primjeru bilo bi pogrešno izreći da je računalo odvelo film u bezidejnost. Pogotovo ukoliko je drugu nagradu odnio odlični švedski uradak Girlflesh autora Ragnara Hultgrena, Esthera Ericcsona, Karl-Johan Forssa i Gabriel Watson. Gotovo u cijelosti računalna 3D-animacija, Girlflesh putem borbe raznih životinjica na otvorenoj rani jedne djevojčice intrigantno pokazuje na koliko, međusobno povezanih, ali nesvjesnih, razina funkcionira svijet. U manje od 60 sekundi Šveđani su pokazali da računalo nije neprijatelj filma, uostalom kao ni zvuk, boja ili neko drugo tehničko unapređenje, nego je to nedostatak mašte.
Inače, izvan borbe računala i viceva, dviju for-mi koje su dominirale pa čak ponekad i zajed-nički nastupale, 11. revija ponovno je ponudila veseli koloplet raznih žanrova. Uz solidan broj animiranih (gdje su se posebno iskazali redoviti talijanski natjecatelji Armando i Claudio Alberti sa simpatičnim crtićem La vita e bella, osvajačem treće nagrade) i eksperimentalnih (vrlo dobar Water version Tanje Šango) naslova, bilo je nemoguće ne zapaziti nedostatak dokumentaraca, a jedan od rijetkih bio je vrlo dobar talijanski pogled na glavni grad Francuske Paris est Paris Alessija Zeriala.
No, mnogo je veći problem što je u ovogodiš-njoj konkurenciji zapažen nedostatak filmova iz produkcije nekih od važnijih hrvatskih filmskih institucija. Vrlo loše na papiru izgleda podatak da su Autorski studio FFV (13), Zagreb film (18) i Kino klub Zagreb (6) u konkurenciju uspjeli ugurati samo po jedan film, no još je lošija situacija bila na platnu, jer se pokazalo da nijedan od tih filmova ne može s ponosom nositi ime tih važnih filmskih producenata. Posebno je to slučaj sa Zagreb filmom i uratkom Future Igora Medića, koji se teško može nositi s tradicijom zagrebačke škole crtanoga filma. Doduše, ne treba biti preoštar, jer riječ je o filmu mlada autora, koji je tek počeo filmsku izobrazbu u školi Zagreb filma, no ukoliko je to najbolje što nam može ponuditi vodeći animacijski studio u zemlji onda nam budućnost i nije baš blistava.
U oči upada odsutnost autora s ADU-a, koji su prije nekoliko godina bili dominantna snaga Revije, kao i postupna generacijska smjena među hrvatskim autorima. Iako ovogodišnja ponuda hrvatskih filmova nije bila grozna, možda bi radi pojačanja konkurencije trebalo poslušati jedan od savjeta koji je strujao među festivalskim gostima, a to je da Revija ustanovi praksu pozivnih filmova, kojima bi se svake godine u programu osiguralo mjesto nekima od poznatijih ili već nagrađivanih autora.
Pokoja minuta više u festivalskom programu ne bi škodila, a dodatni poticaj mogao bi mnogo lijepoga donijeti u već ionako veoma pozitivnu Hrvatsku reviju jednominutnoga filma.