Zapis

Fanatici svih vrsta popeli su se peti put na motovunsko brdo da bi odgledali više od 25 dugometražnih filmova i tridesetak kratkome-tražnih filmova različitih žanrova. Organizator je ove godine tako složio program da su ga u cijelosti mogli vidjeti jedino članovi žirija, za koje je bio otvoren videobar. Zbog preklapanja programa moralo se pažljivo kalkulirati koje filmove pogledati. Filmovi su nastupa Gorana Bregovića, koji se u Puli pojavio kao gost Festivala. Prikazani su dokumentarci The Soul of A Man Wima Wendersa, inače dio sedmodijelne serije The Blues, zatim Biggie and Trupac Nicka Broomfielda i Live Forever Johna Dowera. Prve večeri prikazani su u službenoj konkurenciji filmovi Konjanik Branka Ivande (dobio je od publike u Areni srednju ocjenu 3,80), Svjedoci Vinka Brešana (3,82) i Svjetsko čudovište Gorana Rušinovića (2,34), a u retrospektivi H-8 i Kad čuješ zvona. Uslijedili su Tu Zrinka Ogreste (ocjena publike 3,47) i Onaj koji će ostati neprimijećen Zvonimira Jurića (3,36), zatim Infekcija Krste Papića (3,96) i Milost mora Jakova Sedlara, jedan od dva filma izvan konkurencije, jer je ocijenjeno da to ipak nije hrvatska produkcija. Posljednji je film iz službene konkurencije, Ispod crte Petra Krelje, prikazan u srijedu, 23. srpnja, koji je dobio i najvišu ocjenu publike u Areni, čak 4,26, a iste večeri i drugi film izvan konkurencije, dokumentarac Igora Mirkovića Sretno dijete. Predsjednik Ocjenjivačkog suda Jiøi Menzel i članovi, Čedomir Kolar, Jelka Stergel, Dejan Šorak i Matija Ćurić odlučili su dodijeliti Veliku zlatnu arenu za najbolji film festivala filmu Tu Zrinka Ogreste, a Zlatnu arenu za režiju Vinku Brešanu za film Svjedoci. Zlatna arena za scenarij dodijeljena je Vinku Brešanu, Jurici Pavičiću i Živku Zalaru za film Svjedoci, Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je Alma Prica za film Svjedoci, a Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu dobio je Zlatko Crnković za film Tu. Za najbolje sporedne uloge nagrađeni bili raspoređeni u šest kategorija: glavni program (dugometražni), online (kratkometražni), ruski film (5 dugometražnih filmova nastalih 2002/2003), diplomski filmovi, zdravi ljudi za razonodu (dokumentarni filmovi) i test-projek-cije. Kao u sendviču između jutarnjih i poslijepodnevnih projekcija bile su radionice – ove godine prvi put – šuškalo se da bi to mogao biti nastavak škole u Grožnjanu koja bi trajala dio godine. Ono najfascinantnije u radionicama bili su predavači: Dick Ross, Agnieszka Holland, Steven Daldry, Danijel Hočevar, Mira Furlan, P.T. Anderson… dovoljno, zar ne? Svaka radionica (scenarij, kamera, produkcija, digitalni zvuk, režija, storyboard, vizualni efekti) trajala je oko sat i pol, vodio bi Hrvoje Hribar na engleskom i završavala bi s bezbrojnim pitanjima gladnih filmofila. Viđene filmove podijelio bih po čisto subjektivnoj logici u tri kategorije: humanitarni film, rasne drame i punokrvni film. Humanitarni je film ona vrsta filma u kojem je režiser mogao u prvih pet minuta staviti titl: Ovo je humanitarni film i ovo je njegova poruka. A on to nije napravio, nego nas je gnjavio sat i pol i u posljednjem kadru prinio žrtvu patetici – takvi su ruski film Kukavica i šved-sko/danski Lilja 4-ever. Drugi je režirao Lukas Moodysson, čovjek koji je napravio Fucking Ámál. Rasne su drame svi oni prikazani filmovi koji imaju dobru dramaturšku osnovu, problem ili sukob koji se u filmu zapetljava/raspetljava na zanimljiv način i ne dovodi nas u napast da odemo s projekcije. Julie ide kući Agneszke Holland film je o muš-karcu i ženi u vanbračnoj zajednici koji imaju blizance. Želeći na povratku sa zimovanja iznenaditi oca - zatječu ga u preljubu. Film pun dra-maturških obrata i dosljedne režije. Na ovome svijetu Michaela Winterbottoma spoj je dokumentarnog i igranog filma. Afganistanski rođaci Jamal i Enayatullah odluče otići iz pakistanskog grada Peshawara kopnenim putem za Englesku. Redatelj vrlo uvjerljivo fingira dokumentarni film, iako su situacije zapravo rekonstrukcija. Sati Stephena Daldryja priča je o tri žene prostorno i vremenski odvojene, s istim pitanjem koje ih zaokuplja: pitanje ljudskog života i postojanja. Nicole Kidman u ulozi Virginije Wolf toliko je dobra da su mnogi tek na odjavnoj špici shvatili o kome je riječ. Svjedoci Vinka Brešana ugodno su iznenađenje. Film je to o razračunavanju s demonima Domovinskoga rata. Suvisla priča, dobri glumci, klasična režija s mnogo flashbackova. Nije Rashomon, ali iznenađuje u detalju. Alexandrin projekt Rolfa de Heera turobna je priča o Steveu, obiteljskom čovjeku, kojeg na rođendan u vlastitoj kući dočekuju spuštene rolete i videokaseta s natpisom Pogledaj me. Film spora ritma, sporih dugih kadrova i nevjerojatno mučnih obrata. Rasni su filmovi oni koji se opiru olakoj klasifikaciji i kvalitetom zovu na još koje gledanje. Božja intervencija Ellija Suleimana, palestin-sko/francuski film o Eliau, Palestincu iz Jeruzalema koji se brine za oca i pokušava održati vezu sa ženom iz Ramalle, do koje ne može zbog ograničenja kretanja. Komedija je to puna gorkih apsurda i neobičnih situacija. Priča o svakodnevici kojoj se pristupilo s mnogo humora (policajce na kontrolnoj točki Elia će zbuniti tako da će im poslati mali balon s likom Arafata i mirno proći autom pored njih.) Hukkle Györgyja Pálfija – starac na klupi štuca, pijani mladić na kolima hrče, muškarci kuglaju, pčelar vrca med… a usred svega toga policajac istražuje umorstvo. Film nevjerojatna vizualnog truda – neobičan spoj flore, faune i igranog filma bizarne radnje: bakice truju svoje muževe. Luckasto i duhovito. Najnagrađivaniji film koji je prikazan na festivalu. Dogville Larsa Von Triera ime je izolirana grada u koji se bježeći pred gangsterima skrila Grace (Nicole Kidman). Mala zajednica odluči joj pružiti utočište, a ona u zamjenu pristane raditi za njih. Ono što slijedi u duhu je redateljevih prijašnjih filmova: trosatna ekspertiza ljudske naravi, retardacije humanosti i sve druge moralne zamke koje je Trier mogao staviti pred izoliranu zajednicu. Najsloženiji prikazani film koji odlikuju izvrsni glumci, inovativna scenografija i drmusava kamera. Nói albinói Dagura Kárija najbolji je viđeni film. Film o sedamnaestogodišnjem Nóiju koji životari u fjordu na sjeveru Islanda. Dosada u školi, okružen snježnim planinama, Nói želi pobjeći odatle s Iris, djevojkom koja radi na benzinskoj crpki. To je ona vrsta filma za koje kažemo da je topao – mali film koji priča o svakodnevici, a bogat je humorom, dramom i ne poznaje ni patetiku ni dosadu. A pobjednik festivala, Pijani od ljubavi (Punch Drunk Love) P.T. Andersona? Film je to o Barryju Eganu, malom, ne baš bistrom, poduzetniku, koji ima sedam sestara, koji je neuro-tičnag i nepredvidiva ponašanja i koji se zaljubljuje. Film je to promjenjiva ritma, začudno jednostavne, da ne kažem pojednostavljene, strukture (što reći o tome kad se sjetimo Magnolije), film koji ne uspijeva biti dorečena priča koja bi ostavila dojam. Ukratko – slab film, a politika je festivala da se gosti nagrade.. Sumiram: dupkom pune sve projekcije i za vrijeme kiše, ekskluziva: projekcije hrvatskoga porna Oaza i Igora Mirkovića o novom valu, pet dana partijanerske nabrijane atmosfere (svaki dan paralelno live-koncert i techno), trideset tisuća ljudi (posljednjeg je dana čak bio zatvoren ulaz u Motovun), komunikativni P.T. Anderson, koji se brzo uživio u ćevape i partije («I’ll be back»)… pomalo naporan raj za filmofile, koje su brojčano nadmašili partijaneri. Peti Motovun Film Festival