Zapis

Kada tvrdi: »Čim ujutro otvorim oči, vidim film« i tu tvrdnju za sebe smatra toliko važnom da je pristaje navesti na naslovnici svoje nedavno objavljene monografije, Tomislav Gotovac sasvim otvoreno iznosi što je to bilo presudno u njegovu ne samo umjetničkom formiranju nego i u sudbinskom životnom uvjerenju. To je, dakako, film (Sve je to movie, glasi još jedna također važnosti filma posvećena Gotovčeva izjava) i to ne samo film kao djelatnost kojoj bi se takoreći otkako svjesno zna za sebe želio posvetiti, što znači film kao profesija kojom se on nažalost ipak nikada neće stići potpuno profesionalno baviti, nego film kao zanos, opsesija, fascinacija, film kao cijeli jedan usporedni svijet što postoji jedino na vrpci, a to će reći u fikciji, u mašti, dakle kao cijeli taj izmišljeni, umjetno stvoreni, a ne faktički i fizički, ne kao svakidašnji realni djelokrug postojanja. U čestim razgovorima za medije ili u društvu znanaca Gotovac je do tančina svjedočio o tome kako je došlo do te njegove fascinacije fikcionalnim svijetom filma. Naime, kao kompenzaciju šture, monotone i siromašne egzistencije u ranoj poratnoj stvarnosti, kao dječak i mladić otkrit će čaroliju filmske projekcije u zatamljenoj dvorani i ponesen tim zadovoljstvom po više puta dnevno doslovno iz dana u dan gledat će iste filmove, prvobitno bez ikakve selekcije i bez znanja o autorskim tvorcima tih filmova. No s vremenom, kao posljedicom te psihološke terapije, postat će sposoban razabirati svojstva filmskoga jezika, biti će u stanju podrobnije zalaziti u čitanje filmskih postupaka, uskoro će ga film obuzimati ne toliko radnjom i pričom koliko svojim speci-fičnim medijskim i strukturalnim svojstvima. Ali već ubrzo neće se zadovoljiti jedino pasivnom ulogom filmskoga zaljubljenika i u njemu javit će se želja i potreba za vlastitim iskušavanjem i iskazivanjem kamerom, a put ispunjenju te strasti vodit će ga tada za početni-ka jedino mogućim smjerom, u krug filmskog amaterizma u sredini njegova boravka. Kada, pak zbog okolnosti što su tada vladale u tom okružju ne uspije u svojoj nakani, u za njega dugoročno presudnu trenutku Gotovac donosi odluku da će umjesto filma poduhvatiti se za realizaciju lakšeg postupka režiranja i snimanja serije fotografija koju će, u njenim kadrovima i sekvencama, shvatiti kao neki svoj intimni neostvareni film. Bit će to serije Glave, 1960. i Pokazivanje časopisa Elle, 1962, druga prethodno izvedena i kao performans na javnom mjestu, znatno prije nego što će smisao i znače-nje tog pojma ući u učestalu uporabu umjetnič-kih postupaka. Tu se, zapravo, nalazi početak sveukupne umjetničke, a ne jedino filmske i fotografske avanture Tomislava Gotovca, a sve što za time slijedi, ukoliko dosad nije bilo dovoljno poznato, moći će se detaljnije upoznati iz opsežna slikovnog i dokumentarnog gradiva njegove nedavno objavljene monografije. Ti sasvim rani počeci Gotovčeve opsesije filmom, možda opširnije nego što bi trebalo, opisani su ovdje zato da bi se istaknula i naglasila ova teza: film je, zapravo, ishodište cjelokupna Gotovčeva umjetničkog opusa, što se očituje u fotografiji, performansu, tjelesnim akcijama u prostoru grada. Film kao mišljenje strukturom osnovnih gradivnih elemenata, film kao dubinsko značenje i simbolika scenarija, film kao snimanje zatečenih ili fiktivnih okolnih situacija, film kao režija i montaža, film kao gluma koja će prerasti u osobni autorski ’govor u prvom licu’ - sve to ne samo u izvornoj funkciji filmskoga medija nego prilagođeno svojstvima ostalih umjetničkih disciplina i operacija - od posredna objekta kolaža do neposredna subjekta tijela - posjeduje svoju genezu u ranom, tada još neosviještenu iskustvu gledanja filma, da bi postupnim procesom osvješćivanja to filmsko mišljenje postalo fundamentalnom pretpostavkom, alfom i omegom svekolikoga Gotovčeva umjetničkog iskazivanja. No, ma koliko o svemu što je u umjetnosti radio mislio filmski, za Gotovca to mišljenje nije se odvijalo jedino na filmskoj vrpci. Naprotiv, pretopilo se i zakoračilo duboko u životni prostor, u samu egzistenciju, gotovo u sve što mu se zbivalo u svakodnevnom postojanju. Na mjesto režije i montaže filma uslijedila je režija i montaža životnih činjenica. Tada mu se filmska vrpca ukazala nedostatnom i previše artificijelnom u odnosu na sve što može i želi izraziti vlastitim licem i tijelom. Uvidjet će da mu upravo to vlastito lice i tijelo, dakle ukupni lik, neuobičajeno markantan, sugestivan, izražajan, krupan, visok, odmah napadno uočljiv u mnoš-tvu drugih ljudi, može biti od svega ostaloga najpogodniji mu medij njegove umjetničke retorike. Vlastito tijelo kao svojevrsni doslovni ili prilagođeni ready-made - to je Gotovčev kapitalni umjetnički iznalazak, umjesto standard-nog postdišanovskog tretmana ready-madea kao nađenog, odabranog i u umjetničko djelo samim imenovanjem proglašenog predmeta. Stoga u nizu situacija što ih donosi gradivo Gotovčeve monografije ne postoji bitna razlika između snimaka njegova uobičajenog svaki-dašnjeg izgleda i snimaka njegova režiranog umjetničkog ponašanja. Jer, sve je na tim snimcima podjednako i doslovno Gotovac kao osoba, ’glavom i bradom’, dakle Gotovac ’kao takav’, živo umjetničko djelo, nezamjenjiva i neponovljiva inkarnacija jedne evidentne umjet-ničke egzistencije. Gotovčevo duhovno formiranje i potom filmsko i umjetničko djelovanje odvijalo se najprije u ranom postsocrealističkom razdoblju relativnog kulturnog i umjetničkog ’odmrzavanja’, a poslije u razdoblju ’mekog’ totalitarizma u tadašnjem vladajućem društvenom poretku. U takvim uvjetima formiranja njegov djelokrug spoznaja i ideja zasnovan je na egzistencijalističkoj književnosti, talijanskom neorealizmu i europskom autorskom filmu, američkom vesternu i francuskom novom valu, a u umjetnosti na fluksusu, hepeningu, novom realizmu kao najavama nove umjetničke prakse sedamdesetih, čiji je Gotovac prethodnik i protagonist na hrvatskoj i nekadašnjoj jugoslavenskoj likovnoj sceni. Od rane mladosti intimno, a potom i od svoje umjetničke zrelosti javno, Gotovac je iskusio stanovita suosjećanja i prikraćivanja, što mu je dalo razloga i snage za buntovno ponašanje slobodnoga strijelca koji se ne suzdržava izravna i glasna iskazivanja vlastitih nepristajanja. Ni protiv koga osobno takvo ponašanje nije bilo izričito usmjereno, ali jest upućeno nekim njemu neprihvatljivim mentalitetima u društvu, politici, kulturi i umjetnosti. Ne očekujući ni od koga da mu se u tim njegovim otporima pridruže, kao ’slobodni strijelac’ nije, dakako, istupima mogao postići ništa više nego što je povremeno iritiranje i zgražavanje vlastite kulturne sredine. Ali s vremenom stigla su i priznanja među koje pripada i nedavno objavljena monografija, cijeni ga posebno vrlo probran krug mladih umjetnika, sve to danas ga ukazuje povijesno potvrđenim autorom u više umjetničkih područja kojima se istodobno i usporedno bavio. No, njemu samom ipak najbitnije je bilo to što je stigao izboriti se za pravo na slobodno i iskreno življenje po odabranoj etičkoj mjeri, a pri tome umjetnost mu je bila najpogodniji način da takav svoj osobni svjetonazor učini za druge vidljivim i primjetnim.