Univerzalna tendencija roditelja da budu svijetli uzor svojoj djeci nije uvijek lak zadatak, što je Miroslav Sikavica vjerno dočarao kroz odnos oca i sina u kratkom igranom filmu.
Dokumentarist Miroslav Sikavica je scenarist i redatelj filma Zvir, a i u ovom slučaju fingira dokumentaristički pristup. To je priča o jednom naizgled običnom radnom danu bagerista, no rabljenjem dječje perspektive ona postaje mnogo složenija. Otac je rastrgan između profesionalne i roditeljske uloge kada shvati da se od njega očekuje rušenje nečijeg doma, a neželjeni svjedok upravo je, igrom slučaja, njegov sin. Zvijer se slama pred djetetom.
Zvir
Sikavica je odabirom oponašanja dokumentarističke poetike i naturščika za glumačke uloge sjajno postigao veći stupanj autentičnosti i time pridonio dramatici radnje. Kadrovi snimani za vrijeme vožnje u bageru su sve samo ne mirni i statični. Koristeći kameru iz ruke i u ostalim scenama, uspješno zadržava taj isti osjećaj te ostvaruje dojam ukupne cjelovitosti. Potpuni izostanak pozadinske glazbe također doprinosi realističnoj atmosferi. Kadrovima u kojima su otac i sin snimani zajedno s leđa suptilno se ocrtava zvijer, gromada, kršan i jak odrastao muškarac, u kontrastu s nevinim, zaigranim djetetom, nesvjesnim zbiljske dubine događaja, no s mnogo većim utjecajem na oca nego što misli.
Film se može promatrati i kao svojevrstan portret društva, nimalo privlačan, no posve uvjerljiv. Ali društveni je kontekst prije svega u službi obiteljske priče o roditeljskoj figuri u očima djeteta.Ta zvijer je nepokolebljiva, sve do trenutka kada se susretne s pogledom svog sina i promotri situaciju iz njegova gledišta. Roditelj uči od djeteta. Potreba da ga ne razočara, da ne okalja vlastitu sliku u dječjoj glavi, jača je od osjećaja obveze da profesionalno izvrši svoj posao, koji ionako spada u moralno sivu zonu. S jedne strane, jasno je da mora prehranjivati obitelj i da ima određene poslovne obaveze, no s druge – sama nazočnost sina spriječava oca da to uistinu i odradi. Sikavica je nedvoumno izvrsno dočarao unutarnju borbu roditelja i iskonsku, univerzalnu potrebu da ih njihova djeca vide u najboljem mogućem svjetlu te način na koji ona mogu utjecati na donošenje odluka.