U političkom svijetu uvijek ima mjesta za povijest. Ima ga i u kolektivnoj svijesti naroda. No ako za nešto ima mjesta, znači li da je to i prihvaćeno? Naravno, uvijek će postojati strana koja će zagovarati pozitivan stav, i njezina antiteza. Arijana Lekić Friedrich u filmu Parada (8 min, Hrvatska, 2016), snimljenom u vlastitoj produkciji, prihvaća obje strane, ali na vrlo specifičan način. U ovom slučaju, dva stava o kojima film govori možete zamisliti kao dvije različito obojene tekućine koje se miješaju, ali se njihove boje nikada ne stapaju.
Redateljica pristupa obilježavanju dvadesete obljetnice vojne akcije Oluja dokumentaristički - međutim ne baš posve. Njezin odabir kadrova, rakursa, planova nije dokumentaristički, već tendeciozan. Većinu kadrova zauzimaju ljudi. Oni se vrpolje, čekaju, gledaju prema istom objektu, sretni su, nestrpljivi. Ljudi na ovom filmu pokazuju širok pojas emocija, a sve nagovještaju neko iščekivanje. Ostatak filma čini pogled na samu povorku. Staviti kameru na tlo i usmjeriti je prema povorci tenkova, uvećajući time njihovu već postojeću impoznatnost, jedan je od postupaka kojima se autorica služi da bi ocrtala važnost događaja i stanje duha njezinih protagonista u odnosu spram istoga.
Parada
Prešavši granicu dokumentarnoga, film u montaži postaje eksperimentalni. Oslanja se na Kulešvljev efekt i niže kadrove u slojevima: sloj napetosti, sloj iznenađenja, sloj ironije, sloj iščekivanja. Tako se formira vrlo subjektivna slika nesvjesnih sudionika na filmu. U njihovu stvarnom poimanju trenutka nema ništa tajanstveno, no redateljska poetika nadilazi banalnost zbilje. Sve zabilježeno kamerom posve je izokrenuto. Nedostatak boje hiperdramatizirao je povijesn trenutak, usporenost ju je naglasila; nedopustivo je da se zbog treptaja oka nešto propusti. Ogrnuvši snimke u crno-bijelo, Lekić još snažnije razdjeljuje dva stava, ali i briše ono vremensko u snimci. Ona se vrlo lako mogla naći u nekom drugom dobu, možda ratnom. Tu pomaže i gradnja motiva na stereotipima o ljudima čija se prisutnost očekivala na snimanom događaju.
Najsnažniji utisak ostavlja brisanje zvukova i korištenje jednog glazbenog broja. Olovnog, dramatičnog, impozantnog, nametljivog, prkosnog. Linija koja obrubljuje kadar, poput njezinog okvira. Okvir je zadan, ali njegova interpretacija i dalje ide kroz gledateljeve oči - je li ovo glorifikacija povijesnog događaja ili oštra kritika kolektivne zablude? Prva se pretpostavka može odmah odbaciti. Takovoj pomisli nema mjesta. Sve što je mogla učiniti da dokaže besmislje glorifikacije, Lekić je učinila ovom karikaturom.