Matanićev Zvizdan (Hrvatska/Srbija/Slovenija) neprekidno je na ivici gotovo dosegnute originalnosti i već viđenog u drugačijem aranžmanu.
Nakon svake medijske glorifikacije, gledatelj hrvatskog filma naviknut je na razočaranje u trenutku ispadanja monumentalne maske ispred osrednje pozadine. Ipak, još jedna reciklaža uvijek prijemčive teme ljubavi zapriječene nadosobnim silama očito je dovoljan poticaj za neuobičajenu posjećenost kino projekcijama.
Suprotno onome što se na temelju napisa ili izjava upućenih dalo naslutiti, intencija Matanićeva Zvizdana daleko je od pokušaja rekonstrukcije kompleksnih društvenih odnosa postjugoslavenskog razdoblja. Ono čemu teži jest podcrtavanje univerzalne prevlasti nadmoćnih historijskih sila nad individualnom egzistencijom, izvan uskih geografskih odrednica. Problem je jedino u činjenici da katarzični pokušaj razrješenja kolektivne traume kroz dimenziju ljudskosti biva sveden na neuvjerljivu banalnost zakašnjelih adolescenata. Strukturalnu ideju nasljednog tereta koji se svojom fatalnošću manifestira uvijek istim razornim posljedicama, ostvarenu kroz tri narativne cjeline, narušava njihova vrijednosna neekvivalentnost. Nije jasno kako bismo mogli izjednačiti tragičnu pogiblju koja prethodi posvemašnjem uništenju, za koje su svi protagonisti jednako nepripremljeni u prvoj priči, s nezrelošću prikrivenu nacionalnom netrpeljivošću u trećoj.
Zvizdan
Središnja epizoda pak odskače pokušajem propitivanja tijela kao fundamenta svakog odnosa, prije konstitucije ratia, no konačan rezultat je motivacija likova isključivo nemogućnošću samorealizacije u uvjetima društvene izolacije.
Međutim, ta je neujednačenost rezultat eklekticizma koji se nastoji prikriti. Teško je u prvoj priči izbjeći asocijaciju na Prije kiše (Before the Rain, Makedonija/Francuska/Velika Britanija, 1994) Milča Mančevskog, dok završni prizori postaju sorentinovska oda dekadenciji. Proizvoljan odabir Matanićevih mogućih najrazličitijih uzora svjedoči o nepostojanju konzistentnog redateljskog postupka s jasnim ciljem što se želi izraziti. Iako su neki detalji izvrsno uklopljeni i ideološki neutralno pokazuju crne rupe kolektivne memorije (nijema baka iz prve priče transformirana u trulež druge, bez uobičajene retorike, ali i dalje sugestivno otvara pitanje srpskih civilnih žrtava rata), nefunkcionalni motivi ili isprazan intelektualizam ostavljaju nas ravnodušnima na artističke pokušaje pomirenja zahtjeva inozemne i domaće publike.
Tekst je napisan u sklopu radionice filmske kritike Kino kluba Zagreb, pod mentorstvom Višnje Vukašinović, uz asistenturu Daria Devića.