Nizozemski redatelj dokumentaraca John Appel u zagrebačkome je Dokukinu KIC održao majstorsko predavanje pod nazivom: Kako izabrati najbolju priču i karaktere za dokumentarni film. Montažna shema na koju se referira jednostavan je, vodoravno položen luk, nacrtan ručno, crvenim flomasterom na običnom papiru s crtama, veličine A4, iz bilježnice, a onda je iznad i duž toga luka plavim flomasterom, ručno označeno gdje bi se u filmu trebala naći koja scena. Na pogled ništa sofisticirano, ali Appelu očito vrlo korisno i važno.
John Appel
John Appel: Ne postoji samo jedan način kako oblikovati dokumentarni film, no moglo bi se reći da on treba izgledati ovako. Ovo je montažna shema mog posljednjeg filma U krivo vrijeme, na krivom mjestu (Wrong Time, Wrong Place, Nizozemska, 2012). Princip te montažne sheme je luk po kojem, smatram, valja ispričati priču. Nije riječ o tome da film ima samo početak, sredinu i kraj, nego priču treba razviti. Na početku se daje neko obećanje, ponuda onoga što se može očekivati. To obećanje može biti vrlo suptilno, a može biti i snažno, poput bombe. Negdje oko sredine filma, možda ne točno na sredini, valja staviti vrhunac, klimaks filma, a onda se prema kraju valja stišati, spustiti, iznijeti epilog priče, baš kao što smo je na početku gradili i razvijali. Kad sam počeo montirati U krivo vrijeme, na krivom mjestu, duž ovog luka rasporedio sam sve prizore koje sam namjeravao staviti u film. Mada sam u montaži ponešto i promijenio – dakle, nisam se posve držao ove sheme, ovog nacrta i rasporeda – ipak je cjelina uvelike utemeljena na njemu. Tim se nacrtom uvijek koristim kao alatom za gradnju priče. Taj luk je, po mom mišljenju, uistinu temelj dokumentarnoga pripovijedanja.
Sad ću vam pokazati nekoliko isječaka iz prvoga filma jednoga posve neiskusnog filmaša, a svi počinjemo kao posve neiskusni filmaši. Riječ je o 5 razbijenih kamera (Khamas kamirat/Hamesh matslemot shvurot, Palestina/Izrael/Francuska/Nizozemska, 2011) palestinskoga redatelja Emada Burnata kojemu je pomogao izraelski redatelj Guy Davidi. Ja sam sudjelovao kao mentor, u okviru projekta Greenhouse koji svake godine sudjeluje u razvoju nekog filma sa srednjeg ili s Bliskog istoka, točnije iz Alžira, Egipta, Jordana, Izraela, Libanona, Maroka, Palestine, Sirije i Tunisa, zemalja koje se trenutačno politički i ekonomski razvijaju, a mi im pomažemo da o tome snimaju filmove. 5 razbijenih kamera vrlo je dirljiv, odličan film. Vjerojatno ste čuli da je nominiran za Oscara, što je uistinu neuobičajeno za palestinski film. Ja sam na filmu počeo raditi jer mi je redatelj došao s punom kutijom snimaka, no nije znao što da s njima učini. Snimao je oko pet godina i imao je puno materijala. Rekao sam mu da ne mora više ništa snimiti, no da možemo početi montirati. On nije imao apsolutno nikakvu ideju kako organizirati i oblikovati materijal. Pomogao sam mu da pronađe strukturu. Pokazat ću vam početak filma, prvih nekoliko minuta u kojima ćete vidjeti obećanje s kojim treba započeti svaki dokumentarni film.
(isječak iz filma 5 razbijenih kamera)
J. A.: Možda netko od vas može reći kojim se elementima pripovijedanja filmaš koristi da bi započeo priču.
Netko iz publike: Zemlju.
Netko iz publike: Krave.
Netko iz publike: Zanima nas kako je razbijeno pet kamera.
Netko iz publike: Netko trči.
J. A.: Da, pet razbijenih kamera. One doista jesu pripovjedni element u filmu. Vidimo i zemlju i krave, a one nam pokazuju u kojem se području događa radnja. No početak sadrži vrlo jak pripovjedni element.
Netko iz publike: Glas naratora.
J.A.: Da, riječ je o vrlo osobnoj priči. Filmaš nam u off-u pripovijeda tijekom cijelog filma. Naratorovo se pripovijedanje u načelu ne smatra vrlo kinematografskim oruđem, mnogi primjeri to pokazuju. No ovdje narator neprestano govori i to ovaj film čini vrlo snažnim i osobnim. Ovdje je to jedan od najsnažnijih elemenata pripovijedanja. Zbog toga film doživljavamo kao vrlo osoban iskaz. Što još?
Netko iz publike: Glazba.
J.A.: Što će se dogoditi u filmu?
Netko iz publike: Zanima nas kako će se razviti situacija u kojoj su Izraelci počeli postavljati granicu na zemlji protagonista i kako će to utjecati na njega i njegovu obitelj.
Netko iz publike: Stabla masline nose simboliku. Vrlo su stara.
J. A.: Uspostavljen je određen sentimentalni ton. Zid što ga grade Izraelci simbolizira okolnosti života u državi. Sva palestinska seoca okružena su zidovima. Imamo neprijatelja, antagonista koji želi podijeliti zemlju. Neprijatelj protiv seljaka – priča je o tome. Filmaš pokazuje pet razbijenih kamera. Što vam to govori, što to znači? Koga briga za pet razbijenih kamera?
Netko iz publike: Govori o ugnjetavanju.
Netko iz publike: Kamere su različite veličine.
J. A.: Da, različite su, to je točno.
Netko iz publike: Vjerojatno su imale pet različitih vlasnika.
J. A.: Moguće. Ali sve su kamere njegove.
Netko iz publike: Vjerojatno je tim kamerama snimano nešto što neprijatelj nije htio da se snimi.
J. A.: Vjerojatno. Pet razbijenih kamera znači da su te kamere nekako razbijene u procesu snimanja filma. I zanima nas da vidimo zašto. Vjerojatno nisu razbijene zato što se filmaš prema njima odnosio nepažljivo. To vjerojatno ima neke veze s neprijateljem. Činjenica da je razbijeno pet kamera vjerojatno znači da je u filmu pet priča koje govore o tome kako se ovaj čovjek, David, pokušava boriti protiv neprijatelja, Golijata, a kamera je svaki put razbijena. Dakle, na početku filma imamo obećanje da ćemo svjedočiti peterima pričama u kojima će kamera na kraju biti razbijena. Svaka kamera ima priču. To je film.
Ima još nešto. Koga on snima, koga pokazuje, tko su likovi u filmu? Koga vidimo?
Netko iz publike: Njegova obitelj – otac, supruga...
J. A.: To je priča o borbi Palestinaca protiv Izraelaca, ispričana kroz vizuru njegove obitelji, što također daje jaku osobnu notu i čini film vrlo dramatičnim. Želite li ispričati zanimljivu priču, dobro je imati likove s kojima se publika može identificirati – svatko se može identificirati s roditeljima, svatko se može identificirati s malom djecom. To je osnova filma – kad malo dijete priča priču, svatko se s njim može identificirati. U ovom filmu filmaš nam pokazuje da je njegovo dijete, njegov četvrti sin rođen upravo u doba kad su Izraelci počeli podizati zid. Upravo tada, kad neprijatelj podiže zid, kad se u selu događa nešto vrlo loše, u njegovu se privatnom životu događa nešto prekrasno. I on će povezati priču o dječaku s pričom o tome što se dogodilo njegovu selu. To je sjajan način kombiniranja osobne i političke priče u jednu cjelinu. U sljedećoj ćete sceni vidjeti kako dječak, koji sad ima tri-četiri godine, svjedoči borbi u svom selu. Posrijedi je vrlo snažna scena u kojoj ćete opet vidjeti kako filmaš spaja osobnu i političku priču.
(isječak iz filma 5 razbijenih kamera)
5 razbijenih kamera, E. Burnat, G. Davidi, 2011.
J. A.: Vidjeli ste – dječak se vrati kući i razgovora o tom događaju s majkom, kao da je riječ o nečem posve normalnom. On gubi dječačku nevinost jer je svakoga dana suočen s neprekidnom borbom. Čini mi se da film snažno uključuje gledatelja time što na početku vidimo dječaka kad se rodio, potom kako raste i kako svakoga dana sve više misli da je to njegov život. "Moj život je borba protiv neprijatelja." I to se prihvaća kao samorazumljivo. Kad razgovara s majkom, ona mu ne kaže da bi bilo bolje da to nije vidio ili da drugi put ostane kod kuće. To je jednostavno dio njihova života. U pričanju priče, povezivanje događaja – kao što se ovdje priča o malom dečku povezuje sa širom društvenom pričom – vrlo je snažan postupak. U ovom filmu promatrate događaje kroz dječakove oči. Teško je uopće zamisliti ga kako sjedi u automobilu i gleda tu borbu kao nešto posve normalno.
Emad Burnat mi je pri našem prvom susretu rekao da mu se razbila kamera. Odvratio sam: "Baš mi je žao, no događa li se to često?" Odgovorio je: "Da, to mi se dogodilo već četiri puta." Otišao sam razmišljajući o tome kako je baš to struktura filma: ispričati priču svake kamere. Tako smo i učinili. Najteže je bilo osmisliti završetak filma.
I Emad Burnat nastradao je u jednom od tih napada. Snimao je kako ubijaju njegove prijatelje, a pritom je i sam teško ranjen. Trebao je ići na operaciju. Kad smo se upoznali, još je bio u tom procesu. Savjetovao sam mu da u film uključi i svoje liječenje. I tako smo, po mom mišljenju, došli do krasnog završetka filma.
Ondje gdje on živi nema bolnica, tako da su ga liječili u Izraelu. To je pomalo ironično, jer se život Palestinaca sastoji od neprestane borbe protiv Izraelaca, a onda, kada ga ti Izraelci rane, Palestinac odlazi na liječenje u Izrael. Kad je išao na posljednju kontrolu nakon operacije, sa sobom je u bolnicu smio povesti nekoliko ljudi. Poveo je dvojicu sinova, uključujući najmlađega. Oni su tada prvi put izišli iz svoga sela i posjetili drugi dio zemlje. Još važnije, to je bio prvi put da su djeca bila u prigodi vidjeti more. Rekao mi je da će ići u bolnicu, a nakon bolnice do mora. Tad sam mu rekao: "To je svršetak filma." Jer odlazak na more nije samo dolazak na more. Za većinu ljudi je manje-više uobičajeno doći na more, ali njegovoj je djeci to bio prvi put u životu. To bi mogao biti krasan završetak filma, da vidimo njihove reakcije i osjećaje kad prvi put u životu dođu na morsku obalu. Taj prizor također donosi neki osjećaj nade, jer ako ne ponudite neki tračak nade, film će biti dešperatan, očajnički. A ovakav završetak filma budi nadu. Uz sve sukobe i borbe, na kraju ipak postoji neka mala nada. I opet je sve prikazano iz perspektive dječaka koji sad ima pet godina. Tijekom pet godina svjedočio je muci i borbi, a sada, na kraju filma, dolazi trenutak olakšanja.
(isječak iz filma 5 razbijenih kamera)
J. A.: Evo, vidjeli ste. To je prvi trenutak sreće u cijelom filmu. Mislim da je to krasan završetak filma. Vraćam se ovom montažnom luku. U 5 kamera, na početku saznajemo da ćemo gledati priče o pet razbijenih kamera. One su raspoređene duž ostatka luka. Jedna od priča, ona u kojoj redatelj snima uhićenje jednog od braće, a njihov otac to pokušava spriječiti, vrlo je dirljiva, jer u njoj kamera doslovno spasi život filmaša, kada metak pogodi leću i tako ga ona zaštiti od moguće smrti. Kamere su svjedoci pet vrlo snažnih epizoda u tom sukobu. A onda na kraju, koji je neka vrsta epiloga, filmaš ponovno gleda svoje razbijene kamere, slično kao na početku. Na kraju se vraćamo na početak, krug je zatvoren, a potom slijedi novi element – odlazak na more. Eto, tako se može oblikovati priča. Početak, klimaks, odnosno pet klimaksa u pet priča, i na kraju olakšanje, popuštanje napetosti. To djeluje vrlo snažno.
John Appel u Dokukinu KIC u Zagrebu, 19. siječnja 2013.
Smatram da je velika snaga 5 razbijenih kamera u sljedećem: mnogi filmovi nisu uistinu svjedoci svojih priča, onoga o čemu govore; u ovome filmu kamera neposredno svjedoči svemu o čemu je u njemu riječ i o čemu filmaš govori u izvanprizornoj naraciji. Kad govori o tome kako mu je poginuo najbolji prijatelj – to i vidimo. Kad govori o tome kako je metak pogodio leću njegove kamere i kako ga je to spasilo od smrti – i to vidimo. O čemu god govori – to možemo vidjeti. Svjedočimo svemu o čemu govori u toj borbi, bitci, sukobu. Uistinu je iznimno napraviti takav film, moći, biti u prigodi napraviti takav film. Mnogo ste puta prisiljeni rekonstruirati ono što se dogodilo, jer niste ondje bili u tom trenutku pa morate osmisliti neki drugi način pričanja priče. A Emad Burnat je doista bio ondje i to snimio. Premda nije znao što s tim materijalom, jer nije pravi filmaš u smislu da ima neki plan, tijekom pet godina snimao je što je mogao. To je najbolje što je mogao učiniti. Potom je trebao nečiju potporu da pronađe priču. Posrijedi je izniman primjer u kojem je filmaš došao bez ikakve ideje, a s mnogo materijala i da na kraju film ima vrlo jasnu konstrukciju, izniman učinak i odjek. I sad se on mora nositi s uspjehom filma koji je započeo na IDFA-i u Amsterdamu gdje je osvojio posebne nagrade publike i ocjenjivačkoga suda, a sad je nominiran za Oscara. Osvajanje Oscara nije cilj izrade filma, no sama nominacija je veliko priznanje.
Sad ću vam pokazati isječak iz mog filma There Goes My Heart (Nizozemska, 2005.). Zacijelo ćete zamijetiti neke sličnosti između njega i 5 razbijenih kamera, osobito u završnici. Riječ je o sedmero ostarjelih narkomana koji žive u zajedničkoj kući. To je jedino mjesto u Nizozemskoj, a možda i u cijelom svijetu u kojem o državnoj skrbi živi sedmero narkomana, ovisnika od svoje petnaeste godine. U filmu imaju oko 65 godina, dakle, ovisni su pola stoljeća. Nekoć su živjeli na ulici, sad žive zajedno u tom svojevrsnom staračkom domu. Kad sam pročitao tekst o tome i shvatio da je riječ o jednoj maloj zgradi, jednom hodniku sa sedam vrata iza kojih je po jedan štićenik, bilo je slično kao i s 5 razbijenih kamera – sedmero ljudi, sedam vrata, sedam priča. Taj sam film mogao nazvati Sedam otvorenih vrata, Sedam vrata, Priče iz sedam soba ili tako nekako. U osnovi, napravljen je na istom principu kao i 5 razbijenih kamera. Pokušao sam snimiti film o sedam različitih života, odnosno dijelova života sedmero različitih ljudi. Film je snimljen za nizozemsku televiziju. Pogledajmo početak.
(isječak iz filma There Goes My Heart)
J. A.: Ti ljudi nisu nikad izlazili iz tog doma. Tek tu i tamo jedan od njih otišao bi u grad nabaviti drogu za sve. Kad sam odlučio snimiti taj film, odlučio sam da ću sve snimiti unutar zgrade, da neću izlaziti s kamerom. Tako sam htio pokazati kako je njihov život zapravo prošao i da je to najbolje što im se moglo dogoditi – biti u toj zgradi, povremeno dobivati drogu i ne talasati. Prije snimanja, u zgradi sam bio samo jednom. Dobio sam dozvolu za snimanje i nisam znao ništa o nikome od njih. Nijednu priču. S kamerom sam stajao u hodniku i čekao da se otvore neka od sedam vrata. Ako bi se vrata otvorila, ušao sam unutra i počeo snimati. Katkad su ljudi bili raspoloženi za snimanje, katkad nisu. Kao što ste vidjeli u ovom isječku, ova je žena rekla da ne želi da je se snima tom prigodom i zatvorila je vrata. Vrata su često bila zatvorena, no ponekad su bila otvorena.
To govori o tome da, kad želite portretirati nečiji život, ljudi nekad žele da ih se snima, a nekad ne žele. Filmovi se često pretvaraju da svi žele biti otvoreni u svakom smislu, a ja sam se ovdje htio poigrati s činjenicom da nije tako. Pokazali smo kad bi nas netko odbio, pokazali smo kad bi nas netko prihvatio. Kako bilo, htio sam ispričati priču o sedmero ljudi i oni su vrlo postupno, malo po malo, počeli govoriti o svojim životima. Tijekom filma upoznajete sve protagoniste i dijelove njihovih životnih priča. Kako su postali ovisnicima. Ne kritiziram ih, samo ih slušam i pokušavam ustanoviti, otkriti... Svatko u svom životu zasigurno ima nešto na što je ponosan, a oni su to izgubili. Doista. Svatko od njih ima priču o voljenoj osobi koju je morao napustiti, s kojom se morao razići. Obično je to žena ili dijete. Kako ste čuli na početku, crnac razmišlja o svojoj bivšoj supruzi dok pjeva pjesmu There Goes My Heart. Ta ga pjesma podsjeća na nju i na situaciju otprije nekoliko godina, kad mu je bilo bolje nego što mu je sad.
Dakle, nisam napuštao zgradu, pokušao sam snimiti koliko sam god prizora mogao. Jer intervjuiranje ljudi je jedno, a snimanje prizora u kojem se nešto događa, u kojem oni razgovaraju, je puno teže. Jako sam puno vremena provodio čekajući da se nešto dogodi. Nije se događalo puno, ali povremeno bi se nešto dogodilo. Sad ću vam pokazati prizor svađe među trima štićenicama. Možda nećete točno shvatiti oko čega se svađaju, no riječ je o tipičnoj svađi džankija, među trima ženama, točnije dvjema, jer jedna ne sudjeluje u prepirci. Možete vidjeti kako svađa započinje i kako se razvija i to je jedan od klimaksa ovog filma.
(isječak iz filma There Goes My Heart)
Vjerojatno niste shvatili oko čega se prepiru, no to nije ni važno. Važno je da žive zajedno i da se ponekad posvađaju, baš kao majmuni u zoološkom vrtu. Prikazan je trenutak u kojem je jedna od njih otišla predaleko. A u sljedećem se trenutku žele pomiriti. Ovakva vrsta prizora, u kojem postoji svađa i onda rješenje, odnosno problem i rješenje, uvijek dobro dođe. Kad razmišljate o scenama za dokumentarac, dobro je tražiti scene u kojima je nešto na kocki. Hoće li se ostvariti? Postoji konflikt između dviju osoba a film vam pokazuje kako su ga one riješile. Ovo je mali primjer scene u kojoj se vidi kako je riješen konflikt između ovih dviju žena. Prvo se svađaju, onda jedna iziđe iz sobe, druga pođe za njom i na kraju su ponovno prijateljice.
Snimao sam već nekoliko mjeseci, kad su ljudi koji upravljaju domom poželjeli organizirati izlet. Nisu znali kakav, ali htjeli su štićenicima pružiti jedan dan razonode koja će ih malo odmaknuti od života koji se svodi na boravak u svojim sobama i čekanje na sljedeću dozu droge. Upitali su me imam li ja kakvu ideju. Nakon što sam malo razmislio, predložio sam da to bude izlet na more, da odemo na plažu. To je kraj filma – njihov prvi izlazak iz doma i odlazak na more. Dakle, kao i u 5 razbijenih kamera, mada je na svoj način i posve različito. No kao solucija za završetak filma, ponovno nosi tu auru sreće, prvi put u filmu...
Moj savjet svakome tko snima dokumentarac jest: na kraju filma odvedite protagoniste na plažu. Šalim se, ali hoću reći da je dobro da na kraju potražite nešto što donekle odudara od dotadašnje atmosfere, nešto što razbija svojevrsnu jednoličnost. To je zapravo zaokret u priči i najčešće se događa na kraju filma. U završnici crnac pjeva pjesmu There Goes My Heart, koju je pjevao i na početku, a koja je i naslovna pjesma filma.
(isječak iz filma There Goes My Heart)
Na kraju se vraćaju u dom i život se nastavlja. Ali trebao mi je neki poseban događaj, ovaj na plaži, koji nudi malo drukčiju perspektivu. Eto, to je pričanje priče – traženje trenutaka koji su toliko drukčiji da gledatelji to moraju primijetiti. U tom su prizoru ti ljudi poput djece, uživaju u nečem što je manje-više normalan događaj za svakoga drugoga, ali za njih je poseban. To je nešto što možete napraviti za svoj dokumentarac.
Sad ću vam pokazati isječke iz mog prvog filma Radio Danielle (Nizozemska, 1988). To je moj studentski film, snimio sam ga 1988. na 16-milimetarskoj vrpci. Vrlo je primitivan. Imao sam vrlo malo materijala, vrlo malo filmske vrpce i morao sam snimati gotovo u omjeru 1:1. Sve što sam snimio je u filmu. Nije bilo kao sada, kad na videu možete potrošiti tone materijala. Tada se doista moralo paziti što se snima. No mislim da taj film ni danas ne bih napravio puno drukčije. Možda to hoće reći da zapravo uvijek snimate jedan isti film, istu vrstu filma, da ćete snimiti isti film i ako ste neiskusni, kao što sam ja tada bio, i ako ste iskusni, kao što sam sad. Možda je prvi film najbolji, jer odražava vas, ono što ste doista htjeli, ono što doista želite. Pogledajte 5 razbijenih kamera i mnoge druge prve filmove koji doista možda nisu izvrsni u tehničkome smislu, ali u mnogim slučajevima izražavaju baš ono što je autor htio. Na neki način mi se čini da je There Goes My Heart nastavak ovog mog prvog filma o radijskoj postaji, u ono vrijeme ilegalnoj, piratskoj radijskoj stanici, vrlo lokalnog karaktera. Domet joj je bio vrlo ograničen, mogli su je slušati samo ljudi u krugu od 200 metara. Snimao sam stalne slušatelje te postaje koji su živjeli u neposrednom susjedstvu, ali se nikada nisu susreli. Kontaktirali su samo putem radija, pozdravljali su se, bili su "prijatelji", pomalo kao na facebooku. Imali su puno prijatelja, ali ih nikada nisu susreli. Pokušao sam ispričati priču o petero ljudi spojenih malom radijskom postajom.
(isječak iz filma Radio Danielle)
J. A.: To je bila dnevna rutina postaje. Slušatelji su neprestance nazivali i pozdravljali poznanike, često prema dugačkim popisima, kao što ste vidjeli. Tako su komunicirali. Naravno, i ja sam tad živio u području u kojem je emitiran signal te postaje i mogao sam je slušati svakoga dana. Neprestano sam čuo iste ljude kako pozdravljaju iste druge ljude sa svojih popisa ljudi koje žele pozdraviti. Za mene je već to samo po sebi bilo dovoljno za sadržaj filma. No, zanimalo me zašto to čine. Zašto ti ljudi to rade po cijeli dan.
Uopćeno bi se moglo reći da je to zato jer su osamljeni. Tema osamljenosti jedna je od mojih omiljenih tema za dokumentarce, ona me intrigira na mnogo načina. Rekao bih da osamljenost nije samo tužna, ona može biti i jaka. Dakle, otpočetka me fascinira tema osamljenosti. Ti osamljeni ljudi povezani su radijskom postajom. Htio sam govoriti o tome. Među najdražim likovima mi je žena koja pleše i pokušava uspostaviti vezu. Slijepa je. Nije rođena slijepa, ali jednog jutra se probudila i – bila je slijepa. To je vrlo neobična pojava, ali događa se. Ali ona se pomirila s tom činjenicom, a ta joj je radijska postaja poslužila kao sredstvo komunikacije s drugima. Svi slušatelji naručuju pjesme, a riječi tih pjesama mnogo govore o njihovim životima. Ona je uvijek naručivala pjesme o sljepoći. One su joj pružale olakšanje, djelovale su utješno. Ta me je žena fascinirala. Kad sam pripremao film, jako sam želio da ona pristane na snimanje, a i ona je željela biti u filmu. Nije me vidjela, ali otprve sam osjećao da smo uspostavili sjajan kontakt. To je izvrstan osjećaj, biti na istoj valnoj duljini s osobom koju ćeš snimati. Kao i kod filma o džankijima, pažljivo sam ih slušao, a oni su pomalo otkrivali svoje životne priče. Ondje je bilo sedmero ljudi u sedam soba, ovdje petero ljudi u pet soba. Ista vrsta filma.
(isječak iz filma Radio Danielle)
J. A.: Riječ je o kratkom, četrdesetpetominutnom filmu koji pokazuje djeliće života nekolicine ljudi. To je jedna od mogućnosti dokumentarca.
Kad tražim likove za dokumentarac, pokušavam naći nekoga koga doista želim vidjeti, s kime doista želim biti u društvu. Osjećaj razumijevanja, slaganja, privlačnosti, dobre veze ključan je u izboru protagonista. Ne znam koliko je ovdje filmaša i koliko su vam poznata fina podešavanja, ali pronaći zanimljiv lik s kojim osjećaš povezanost jedna je od težih stvari u izradi dokumentarca. Baš kao što u igranom filmu moraš izabrati savršenog glumca, u dokumentarcu moraš izabrati savršenog protagonista. Posve isto. Tražite ljude – ovaj nije, ovaj nije... a ovaj je savršen.
I u ovom filmu, koji slijedi istu shemu luka priče, imamo prizor u kojem se dvoje protagonista iznenada posvađa. To su čovjek s radijske postaje i jedan od slušatelja. Svađa je prilično burna, oko nečega vrlo trivijalnog, ni oko čega. Na kraju filma, svi ti ljudi prvi put napuste svoje domove – u filmu – jer je organizirana mala zabava u kavani koja je spomenuta nekoliko puta i ondje se svi ti osamljeni ljudi prvi put susretnu. Povezala ih je radijska postaja, a sada se i upoznaju uživo. Također, dvoje koji su se posvađali ovdje plešu zajedno. Dakle, i ovdje je primijenjen princip u kojem se oko sredine filma protagonisti svađaju. Nastaje, iznosi se neki problem koji se na kraju filma rješava, izgladi. To je pričanje priče.
Kako možete znati da će se tako nešto dogoditi? Ne možete znati točno. No uglavnom možete biti sigurni u to da će se nešto dogoditi u nečijem životu. I to je razlog zbog kojeg izaberete ovu ili onu osobu da se nađe ili ne nađe u vašem filmu. Vrlo je teško izabrati lik za koji očekujete da će mu se nešto dogoditi tijekom snimanja, a što će se potom razriješiti u samom filmu. Ali to je vrlo važno pri izboru lika. Ponekad je lako. Recimo, ako snimate dokumentarac o sportašu koji želi biti olimpijski prvak, a taj film snimate tijekom njegovih priprema za Olimpijadu, izvjesno je da će na kraju uspjeti u svojoj namjeri ili neće. No u većini slučajeva ne snimate olimpijske prvake, nego ljude s drukčijim ciljevima. Dobro je potražiti i izabrati ljude koji nešto žele postići. I onda na kraju u tome uspiju ili ne uspiju. I to je pričanje priče.
Sad ću vam pokazati jednog od svojih omiljenih likova, u filmu Igrač (The Player, Nizozemska, 2009) koji sam snimio prije tri godine. Posrijedi je vrlo osoban film, o mom ocu. Budući da sam bio mentor mnogim mladim filmašima, iz iskustva znam da ih većina svoje prve filmove snima o članovima vlastite obitelji. Dobro ih poznaš, znaš njihovu priču koja se čini zanimljivom, imaš pristup članovima obitelji, itd. Nakon filma o obitelji, počneš tražiti druge teme. Ponekad je taj film o obitelji jedini koji ikada napraviš. Sa mnom je bilo drukčije. Doduše, kad sam se upisivao u filmsku školu, pitali su me: "Kakav film želiš snimiti?" Odgovorio sam: "Želim snimiti film o svom ocu". Dakle, ta mi je ideja dugo bila na umu, a onda sam odlučio snimiti taj film. Iz velike vremenske udaljenosti, jer moj je otac umro. Bio je mrtav još kad sam upisivao filmsku školu.
Film je o kockanju. Moj je otac bio kockar, veliki kockar. Prečesto je riskirao. Kao dječak svjedočio sam svim tim rizicima i u svojim djetinjskim sjećanjima nisam vidio negativne strane kockanja. Moj je otac bio moj junak. Svim klincima je njihov otac junak, a moj je bio još veći od ostalih. Riskirao je više i češće od svih drugih i film je o tome. Pokazat ću vam početak filma. Tu nudim obećanje, kao što sam vam rekao. Svaki film na početku mora ponuditi obećanje, a onda tijekom filma mora slijediti nastavak tog obećanja. U ovom slučaju, obećanje je pismo, jedino pismo koje mi je otac ikada napisao, nedugo prije no što je umro. To mi je pismo bilo vrlo važno, vrlo dragocjeno. No dok sam studirao u filmskoj školi, nisam bio svjestan da će upravo ono biti srce filma. Sad, s više iskustva, mogu reći da je film zapravo o tom pismu. Ono je, moglo bi se reći, tempirana bomba filma.
(isječak iz filma Igrač)
Igrač, J. Appel, 2009.
Film je vrlo osoban – pričam priču o svom ocu, čujete moj glas u offu... Anegdota o vožnji u autu. Nikad prije nisam snimio ništa slično. Dok sam radio taj prizor, činilo mi se malo smiješno i besmisleno pričati priču o tome što se dogodilo u prošlosti, ali funkcioniralo je odlično, kao neka vrsta ključa za razumijevanje i prihvaćanje filma. Jedan od elemenata pričanja priče mnoga su sjećanja i uspomene na moga oca i na moje djetinjstvo. Nevine uspomene. No malo-pomalo, kako sam odrastao i sazrijevao, spoznao sam da neki događaji nisu bili tako bezazleni kao što su mi se tada činili i kakvima sam ih pamtio. Koncept izrade ovog filma bio je snimiti portret moga oca, ali nisam potražio nikoga tko bi govorio bilo što o njemu. U filmu nema nijedne osobe koja je osobno poznavala mog oca. Tražio sam ljude koji izgledaju poput mog oca, koji me podsjećaju na njega.
To je posve drukčiji koncept od uobičajenoga. Obično, kad radiš nečiji potret, tražiš svjedoke tog života. Ja nisam tražio svjedoke, nego alter ego. Htio sam, nadao sam se naći jednu osobu, ali nisam uspio. Na kraju sam iskoristio tri osobe. Jedan je bio vrlo zabavan i duhovit, jedan je bio vrlo ovisan o kockanju – svi su bili ovisni o kockanju, ali ovaj je bio stvarno jako navučen – treći je bio nastrojen pomalo filozofski. Kombinacija tih triju karaktera dala je portret mog oca. To je bio koncept filma. Bilo je vrlo teško naći odgovarajući karakter, odgovarajuću osobu. Lakše je pronaći nekoga tko kocka nego nekoga tko nalikuje tvom ocu, psihološki i na druge načine. To je bilo vrlo teško. Puno sam puta išao na hipodrom – zato ste vidjeli puno konja na trkalištu – jer sam zaključio da moram ići na trkalište kako bih pronašao nekoga tko izgleda poput njega. Ondje sam doista i pronašao vrlo šarmantnog i zabavnog čovjeka. On mi je omiljeni lik, još smo prijatelji. U ovom konceptu on igra duhovite dijelove, on je šaljivac. Možete mu vjerovati i ne morate – nikad niste sigurni. I to vrijedi za sve – nikada ne znate je li istina to što vam govore. I u filmu sam iskoristio to da se svi pomalo igraju s istinom.
(isječak iz filma Igrač)
Taj kladioničar, vrlo duhovit čovjek, nikad nije uspio duže vrijeme provesti u vezi s jednom ženom. Nije htio pričati o tome. Imao sam osjećaj da je to njegova tamna strana koju ne želi pokazati i podijeliti. Žarko sam želio da u filmu govori o tome, o svojim vezama sa ženama. Nije htio. Zamolio sam ga da onda kaže po jednu rečenicu o svakoj od njih. "Ajmo, jednu rečenicu. Pokaži mi fotografiju, reci jednu rečenicu. Nova fotka, jedna rečenica..." Pristao je. I napravivši to, mislim da je rekao više nego da je ispričao priče o svim tim ženama. To je režija filma. Film morate režirati. Ne možete samo stajati sa strane, gledati i govoriti snimatelju: "Snimi ovo, snimi ono." Doista morate režirati, usmjeravati svoje likove. Ako želite da se nešto dogodi, poduzmite nešto u tom smislu. Oko polovine onoga što vidite u filmu je više ili manje režirano na taj način. Nije izmišljeno, niti je glumljeno, nego je režirano utoliko što se ne bi dogodilo da nisam bio ondje, ne bi se dogodilo bez moje nazočnosti i mog utjecaja. Da nije bilo mene, oni džankiji ne bi otišli na izlet na plažu. Zahvaljujući meni, to se dogodilo pa smo to snimili i u filmu ta scena donosi malo drukčiju perspektivu života tih ljudi. Mnogo toga se događa zato što ste vi, filmaš, ondje. I to vam je zadatak. Da bi se napravio film, nije dovoljno biti samo promatrač. Morate suočiti svoje karaktere s određenim situacijama.
Vraćam se na pismo iz ovoga filma. Tijekom pripreme filma moja sjećanja sazrijevaju, moje su oči otvorenije, otkrivam tamnu stranu svoga oca. Na početku filma on je junak, a na kraju mu se događa ono što se dogodi mnogim junacima – padnu s pijedestala. U tom pismu otac piše da je došao do najvećeg otkrića svih vremena. Doista je vjerovao u to da je otkrio pobjednički sistem za siguran dobitak u kockanju u kasinu, na ruletu. U literaturi ćete naći mnogo ljudi koji smatraju da su otkrili pobjednički sistem. I svi uvijek imaju krivo. Znao sam da je moj otac jedan od njih. Također sam znao da mu se ne može pomoći, da ne može biti izliječen. Doista je bio uvjeren u to da je otkrio pobjednički sistem, a ja u to nisam mogao vjerovati. To je prekretnica filma, iako je sve rekonstruirano, budući da se zbilo u prošlosti. U pogledu pripovijedanja, prekretnica u filmu je to što ne povjerujem u to što piše u pismu. Vrlo sam razočaran kad shvatim na što misli kad govori o svom pobjedničkom sistemu, kad zajedno odemo u kasino i ondje vidim na djelu to o čemu je pričao, taj njegov sistem koji je posve ridikluozan, koji uopće nije sistem, koji je ništa. Moje je otkriće bilo da je njegovo otkriće – nula. Beskorisno i besmisleno. Nisam mu mogao pomoći. To je dramska prekretnica u filmu.
(isječak iz filma Igrač)
J. A.: Vidite kako sam postupio. U filmu gledate arhivski materijal snimljen superosmicom, ali on ne prikazuje mog oca. Osim pet fotografija, nisam imao nikakvog materijala s likom svoga oca. To je danas dosta neobično, jer kad o nekome snimaš dokumentarni film, normalno je da raspolažeš s podosta arhivskoga materijala. Mi nismo imali gotovo ništa. Tako da sam trebao oblikovati priču o nekome tko je umro i o kome nema nikakvog audiovizualnog materijala. Tako da u slici vidite nekog drugog. Ali to zapravo ne znate dok gledate film, a u krajnjoj liniji nije ni važno. Jednostavno nastojim izgraditi priču o liku, svom ocu, konstruiranom kroz tri različita čovjeka, kroz različita gledišta, o čovjeku koji je bio moj junak, a onda je sve izgubio. Mi smo sve izgubili, ostali smo bez svega. U konačnici, to je više-manje film o meni, o tome kako čovjek gubi svoju nevinost. Vjeruješ u nešto što se poslije pokaže neistinitim, drukčijim. To je tema filma.
Na kraju filma, na kraju shematskoga luka pripovijedanja vraćam se s još jednim sjećanjem iz djetinjstva. To je moje najintenzivnije sjećanje. Puno se naših priča događalo u autu, a ovo je jedna od najupečatljivijih. Kad znate priču o mom ocu, koju ste saznali tijekom filma, ova scena na kraju odiše posve drukčijim tonom nego da je stavljena na početak. A trebate postići upravo to, na kraju filma ponuditi osjećaj drukčiji od onoga na početku, čak i ako se koristite istim ili sličnim prizorom koji ste prikazali pri početku filma. Kao u 5 razbijenih kamera: u tom filmu redatelj na kraju doista koristi iste materijale, gotovo iste snimke kakve je pokazao na početku filma. Između tih dviju snimki razbijenih kamera ispričao je priču. I baš je u tome razlika koju osjećate između prvoga i drugoga prikazivanja pet razbijenih kamera. Isto je tako i u priči o mom ocu. Kad čujete tu anegdotu na kraju filma, nakon što ste saznali što se događalo, dojam je drukčiji nego da ste je čuli na početku filma. Razlika je velika. Da sam te snimke stavio na početak, bile bi zgodna anegdota. Na kraju filma imaju posve drugo značenje.
(isječak iz filma Igrač)
J. A.: Moj je otac nekoliko puta pokušao voziti automobili zatvorenih očiju na deset sekundi, a ja sam se nadao da će uspjeti. Kao dijete koje sjedi pored njega ili iza njega u automobilu. Nisam ga pokušao spriječiti, ali taj naum ipak nije nikad ostvario do kraja. Možda se može tako voziti dvije-tri sekunde, ali dulje od toga... Nitko to ne može. Prikazao sam vam ovaj isječak da vam pokažem kako baratati elementima pripovijedanja koji na početku filma imaju posve drukčiji efekt negoli na njegovu kraju.
Nekoliko ljudi vidjelo je U krivo vrijeme na krivom mjestu (Wrong Time, Wrong Place, Nizozemska, 2012). To je moj najnoviji film, nedavno je premijerno prikazan na IDFA-i i upravo sam ga prikazao u Norveškoj. I taj je film konceptualan, kao i ovaj o mom ocu. Htio sam – i još uvijek želim – snimiti film ni o čemu. Film o koincidencijama, o sudbini, o tome kako male odluke uzrokuju velike posljedice što na kraju presudno utječu na pitanje života i smrti. Planirao sam snimiti film tako da iziđem s kamerom kroz vrata svog doma i počnem snimati bilo što. Susreo bih nekoga, pratio bih ga, vjerojatno bih naišao na nekoga drugoga i tako dalje, i to bi bio moj film o slučajnostima, o tome kako se tijek života može posve promijeniti napraviš li mali korak udesno ili ulijevo. Nisam uspio pronaći financijere za takav film, nego samo za film kojega početna točka ne bi bila "ništa", ja izlazim s kamerom iz kuće, nego neki veliki tragični događaj – pad zrakoplova, automobilski sudar ili tako nešto. Neki bi ljudi preživjeli, neki ne bi. Kod takvih zrakoplovnih nesreća uvijek ima osoba koje su trebale biti na tom letu, ali su ga propustile i osoba koje nisu trebale biti na tom letu, ali su ipak u posljednji čas ušle u zrakoplov. Dakle, napravio bih film o tome. Novac mi je bio obećan i čekao sam da se nešto dogodi. Nisam znao što. To je bio koncept filma. Da ne snimam o nečem što se dogodilo, o nečem iz prošlosti, nego o nečem što će se tek dogoditi, o nečem iz budućnosti. To je bila početna točka filma.
Pratio sam vijesti i čuo sam o ubojstvima u Utoyi, u Norveškoj, pretprošle godine. Nisam očekivao tako nešto. Naravno, nitko nije očekivao tako nešto. Nisam očekivao da će se dogoditi nešto tako golemo za moj film. Isprva sam mislio: "Lijepo je imati koncept za film o slučajnosti i sudbini, ali ovo je preveliko. Ne bih to smio raditi. Ni dotaknuti." Pa sam odlučio preskočiti taj događaj i pričekati neku drugu tragediju, zrakoplovnu nesreću. To je vrlo ironično, jer zrakoplovna nesreća nije ništa manje tragična od ovih ubojstava u školi. U zrakoplovnoj nesreći može stradati, recimo, 200 ljudi, a ja sam čekao na to. Ipak, mislio sam da ne bih trebao snimiti film o pucnjavi i ubojstvima u Norveškoj.
No nakon nekoliko tjedana počeo sam razmišljati o tome da bih možda ipak trebao snimiti taj film. Ako ništa drugo, trebao bih otići onamo i vidjeti mogu li pronaći osobe koje pričajući tu priču reflektiraju temu o kojoj želim snimiti film. Prvo sam se susreo s mladićem, Norvežaninom koji se za pucnjave u Utoyi sakrio u zahodu. Potom sam se našao s još dvjema djevojkama. Pitao sam mladića: "Zašto si otišao baš u zahod? Zašto nisi išao zajedno s drugima?" Odgovorio je: "Da, to je bila velika slučajnost." Svi koji su bili ondje mogli su u jednom trenutku odlučiti da se sakriju u zahodu, a ovo je troje donijelo ispravnu odluku. Je li bila riječ o razumnoj ili o intuitivnoj odluci ili ih je vodila neka viša sila, nitko ne zna. Zamolio sam ih da kažu što misle o tome. Za mene su to troje mladih koji se u zahodu skrivaju od ubojice bili jedan od elemenata pripovijedanja. Ironično je govoriti o tome kad se dogodi takav strašan događaj, no morao sam razmišljati o svojoj priči, o svom filmu. To je dio filmske priče. Kako je to troje preživjelo, što su radili tijekom masakra i kako gledaju na svoj izbor. Dobro je za film to što je je dečko Norvežanin, što je jedna djevojka rođena u Iraku, a u Norveškoj živi kao izbjeglica, te što druga je djevojka iz Ugande i u Utoyi se zatekla gotovo slučajno, a k tome je bila i trudna. Htio sam ispričati priču o trudnoj djevojci iz Ugande, izbjeglici iz Iraka i Norvežaninu na zahodu. To je dio priče. Film će biti prikazan na ZagrebDoxu. Film je poprilično stiliziran.
(isječak iz filma U krivo vrijeme na krivom mjestu)
U krivo vrijeme na krivom mjestu, J. Appel, 2012.
J. A.: Kako su i najavili, na facebooku su pokrenuli "zahodsku grupu" i druže se, iako se prije toga nisu poznavali. Tko vas se najviše dojmio od ovo troje? Norvežanin, Uganđanka ili Iračanka? Tko vam se čini najboljim karakterom, u smislu da bude dobar za film?
Netko iz publike: Crnkinja.
J. A.: Zašto?
Netko iz publike: Najjači je karakter.
J. A.: Netko drugi?
Netko iz publike: Dečko.
J. A.: Zašto?
Netko iz publike: On ih je sve povezao, on ih je spasio. On je najrazumniji među njima, najveći realist. Sve se dogodilo zbog njega.
J. A.: Kad sam razmišljao o tome kako želim snimiti film o tome da se ljudi slučajno susreću i upoznaju, naravno da nisam razmišljao o ovoj grupici koja se u zahodu skriva od ubojice.
Kad se dogodi kakva ozbiljna situacija, uvijek se nađe netko tko preuzme vodstvo, netko tko kaže: "Moramo ovo, moramo ono." Isto tako, uvijek se nađe netko tko ne zna što da radi pa sluša savjete onoga koji je preuzeo vodstvo. Svatko igra neku ulogu. U zrakoplovnoj bi se nesreći našao neki liječnik, netko tko bi rekao: "Ljudi, učinimo to i to", i bio bi netko tko ne bi znao što da čini. U ovoj grupi od troje mladih ljudi događa se upravo to. Dečko se prvi sklonio u zahod i pozvao je djevojke da uđu, zatim je morao zatvoriti vrata jer je bilo previše opasno, no on je bio vođa tih troje ljudi. Iračanka nije znala što radi. Ona je stvarno morala ići na zahod, ali je unutra slušala drugo dvoje kad su joj rekli da ne smije baš na zahod nego da se pomokri u uglu. Uganđanka je emocionalno najotvorenija. Naravno da to ima veze s njenom osobnošću, ali i s činjenicom da je u trenutku kad sam je snimao bila na pragu poroda.
I samo snimanje tog filma bilo je određeno nekim slučajnostima. Tražio sam to troje ljudi. Nije bilo teško naći ni Norvežana ni Iračanku koja živi u Norveškoj. No Uganđanku je bilo nemoguće pronaći. Preko svojih kontakata u Ugandi došao sam do njezine sestre koja mi je poručila da moram čekati dok se dijete ne rodi. "Sad je preosjetljiva i bilo bi joj prenaporno da je snimate", rekla mi je. Predložio sam da se samo susretnemo, ako je moguće. No sestra je bila odlučna i rekla je da moram čekati nakon poroda. Neko sam vrijeme čekao pa sam nazvao ponovno i ona mi je ponovila isto. Mislio sam da bi bilo dobro da je snimim dok je još trudna pa sam pitao bi li tako nešto bilo moguće. U tom mi se razgovoru učinilo da sestra nije baš uvjerljiva. Nešto mi je bilo sumnjivo, nisam bio siguran da govori istinu. Krenuo sam posve drugim putem da stupim u kontakt s Uganđankom. Pronašao sam njezinu najbolju prijateljicu koja mi je rekla da djevojka nije u Ugandi nego u Nizozemskoj. Nakon što se iz Norveške vratila u Ugandu, ponovno je izbjegla i sada je u Nizozemskoj. Dala mi je njezin telefonski broj. Nazvao sam je i odmah otišao do nje. Bila je trudna do zuba i htjela je ispričati priču. Sutradan sam je snimio. Rodila je te večeri, nakon snimanja. Dakle, sve to – da sam je našao tako blizu i u tom trenutku – dogodilo se malne slučajno. Da sam stigao samo jedan dan kasnije, ne bih je uspio snimiti jer bi bila u bolnici, iscrpljena od poroda. A budući da je bila u tako visokom stupnju trudnoće s bebom s kojom je i proživjela tu tragediju, taj je trenutak bio vrlo osjećajan. Bila je vrlo otvorena i potresena.
Dakle, osim njene osobnosti i ta je slučajnost vrlo dobro i snažno zaigrala za film. Na kraju, u filmu o slučajnostima, ovo je slučajnost koja je dijelom samoga filma. Kad gledate film, vidite je u njemu. To vam također govori o tome da kao filmaš koji traži osobe koje odgovaraju temi i ideji filma morate biti vrlo jaki. Ne trebate uvijek vjerovati onomu što vam drugi kažu, neprestano morate razmišljati o tome kako možete nešto postići, kako možete doći do svog cilja, kako ostvariti što ste zamislili.