Vinko Brešan: Dragi prijatelji! Danas znam da me Krsto pratio cijeli moj život, da me svaki moj susret ili razgovor s njim na određeni način ili odredio ili usmjerio. I svaki susret je bio bitan. Kad sam ga upoznao na snimanju Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, bio sam dječak star jedanaest godina. Kad su me oduševili njegovi dokumentarni filmovi, nisam bio puno stariji. Kad je Krsto pogledao moj studentski film s treeće godine studija, njegove primjedbe su mi puno značile. Kad me prvi put zvao za asistenta u Priči iz Hrvatske, bio sam ponosan. Kad me ponovo zvao za asistenta u sljedeći film, smatrao sam da mi to pripada. I u svakom vremenu Krsto je za mene imao bitan značaj. U početku je bio daleki uzor, zatim je bio moj učitelj, a na kraju je bio moj prijatelj. No nikad nisam prestajao učiti od njega i nikad mi nije prestajao biti uzor.
Od velikog redatelja i umjetnika Krste Papića pokušavao sam učiti kako režirati film, kakav redatelj trebam biti. Od Krste Papića prijatelja svaki dan sam učio kakav čovjek trebam biti. A on je bio najbolji. To mogu svjedočiti jer smo razgovarali svaki dan. Nekim danima smo se čuli u više navrata. O čemu smo razgovarali? Razgovarali smo o filmu, politici, društvu, sportu, televiziji, novinama, ljudima koji nas okružuju, o svemu o čemu prijatelji razgovaraju. U svakom sam razgovoru otkrivao kako Krsto vidi sve nas. Mene i mlađu generaciju je gledao kao svoju djecu, a stariju generaciju kao svoju braću. A mi, mlađa generacija, smo zaista bili njegova djeca, njegova filmska djeca. Koliko god smo se mi trudili biti urbani, iza naših kadrova nebodera osjećao se kamenjar, koliko god svirali u našim filmovima rock, u pozadini se čuo ritam gluhog kola, koliko god mi tražili urbana lica, toliko smo u našim junacima prepoznavali lica iz Lisica.
Lisice, 1969.
Krsto je poznavao naše kvalitete, ali i naše mane. I volio nas je. I zbog kvaliteta, ali i zbog mana. Onako kako voliš vlastito dijete. Mi smo ga znali razveseliti, a znali smo ga i razljutiti, onako kako to djeca znaju. Ali nas nije prestajao voljeti. Naprosto zato jer je Krsto volio ljude. Bio je kršćanin, vjerovao je u evanđelje, vjerovao je da se u evanđelju nalaze odgovori na pitanja koja si postavlja. Boljelo ga je što njegova domovina ne poštuje starost, ne cijeni zasluge. Veselio se tuđim uspjesima. To je rijetka osobina redatelja. Bio je duhovit. Svaki dan me pitao što ima novog u svijetu glamura i spektakla. Mislio je na hrvatski film. Znao je slušati. Volio je slušati što mlađa generacija misli o nekom problemu. Volio je ljudima govoriti stvari koje bi ih mogle razveseliti, uljepšati im dan. Meni je govorio da sam bio sjajan asistent. Ne vjerujem da je to bila istina, ali mi je to bilo ugodno slušati. Život mu je donosio i veselja i tragedije. S drugima je podijelio svoja veselja, ali ni od koga nije tražio da ga tješi. A znao je utješiti druge. No koji to čovjek može opisati i objasniti svog prijatelja? Tko je toliko pametan da može pronaći razloge prijateljstva, kad je prijateljstvo tako iracionalno. Ja to sigurno ne mogu.
U svih ovih deset godina što smo se svaki dan ili čuli ili vidjeli, ja Krsti nisam prestajao govoriti Vi. U samom početku našeg prijateljstva mi je Krsto predložio da pređem na ti, ali ja sam ga zamolio da to ne mijenjamo. Krsto je u sekundi shvatio da ja s tim imam neki problem i više mi to nije spominjao. Očito je Krsto u mojoj svijesti bio previše uzor i previše učitelj da bih to mogao promijeniti.
I danas kad se opraštamo od Krste, još uvijek to ne mogu promijeniti. Ni ne želim. Krsto će zauvijek ostati moj učitelj. Zbogom, Krsto.