Uvriježen je običaj da svaki umjetnički video koji trajno bilježi dan „u kojem nastaje jedna nova hrvatska obitelj“ počinje uvodnom snimkom koja prikazuje mladence kako, okupani predbračnom ljubavlju i zanosom, s rukom u ruci šeću plažom uz more, kroz šumu ili kakav gradski park te potom zagrljeni sjetno gledaju u zalazak sunca. Napokon, kamera zumira skupi zaručnički prsten na nježnoj ruci buduće mladenke, nakon čega se ubaci snimka ukusno dizajnirane pozivnice s lijepo ispisanim imenima mladenaca, uz prigodne romantične simbole poput izvezenih golubova koji u kljunu drže vjenčano prstenje, citat o tome kako su se dvije duše napokon pronašle te će sada, kada uplove u bračnu luku, uživati u vječnoj sreći i ljubavi. Ako ne uplove u bračnu recesiju! (Naime, prema službenoj statistici, u Hrvatskoj se raspada svaka četvrta bračna zajednica.)
Klasično snimanje vjenčanja u očima amatera može izgledati kao vrsta dokumentarca jer trajno bilježi određeni događaj, no kao standardni konzumeristički proizvod on je bez dokumentarističke vrijednosti. Osim glavnih aktera svadbe (mladenci, roditelji), ionako se rijetko tko hvata u koštac s pregledavanjem višesatnog snimljenog materijala, pa čak i onog pomno selektiranog. Većina nas drži prst na tipki fast forward i stajemo na onim mjestima koja nas zanimaju, primjerice kada zapazimo kadar u kojem možemo dobro pregledati vlastiti svečani styling ili kakvu scenu ludog plesa koja će nas nasmijati.
Veliki dan, Đuro Gavran
Kako na temu ove naizgled rutinske ceremonije napraviti zanimljiv dokumentarni film, dosjetio se Grand Prixom 21. dana hrvatskog filma ovjenčani redatelj Đuro Gavran. Redatelj koji je do sada snimio dokumentarce o navijačkoj skupini Kelti iz rodnoga mu Bjelovara (Kelti, 2011) i o pravima migrantskih radnika u Sloveniji (Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi, 2011) ovoga se puta uhvatio u koštac s temom koja govori o tržištu vjenčanja u Hrvatskoj, što mu se očito višestruko isplatilo. Naime, snimio je vrlo uspješan film o filmu, Veliki dan (55 min., ADU), dopadljiv širokoj publici, kao i istančanom ukusu stručnog ocjenjivačkog suda.
Slijedeći gore navedena pravila o nastanku videozapisa jednog vjenčanja, dokumentarac otvara snimkom mladoga para koji nesigurno tumara nekakvom povijesnom kamenitom lokacijom te je tako i prosječnom gledatelju s minimalnim iskustvom pregledavanja DVD-a s vjenčanja prijatelja i rodbine i bez uvodne špice jasno o čemu će film govoriti.
Uz klasičnu priču o zaručnicima kojima je jedina želja napraviti feštu koja se pamti, Gavran uvodi i takozvane sporedne likove koji aktivnim sudjelovanjem podebljavaju zaplet. Tu su organizator vjenčanja, fotograf, svećenik, matičarka, šefica sale za vjenčanja, glazbeni sastav, prodavačica vjenčanica, konobari i svi ostali koji paralelnim ispovijedima svjedoče o drugoj strani medalje priče o potrazi za vječnom bračnom srećom.
Autor se u filmu koristi promatračkom metodom, no njegov se upliv u temu najviše ogleda u ulozi živopisnog organizatora vjenčanja. Pri spomenu te funkcije svakomu filmskom znalcu ovisnom o romantičnim američkim komedijama na pamet padaju elegantni wedding planneri koji mirno i dostojanstveno vode velebne ceremonije vjenčanja. Naš je, pak, organizator sve drugo samo ne miran i dostojanstven. Kamera ga prati u pripremama horor vjenčanja u kojem sve ide u krivom smjeru, što ga navodi da odbaci lažnu ulogu profesionalca i, uz salvu sočnih psovki kojima časti svoje klijente, posve iskreno progovori o svojoj ulozi na tom sajmu taština. Pravu narav vjenčanja u Hrvata posve otkriva njegova posprdna opaska o limuzini od šest metara kojom se ne može manevrirati po uskim cestama zagorskih brega, ali je isključiva želja mladenaca, što jasno govori o njihovoj potrebi da toga velikoga dana postanu nešto više od toga što uistinu jesu.
Veliki dan, Đuro Gavran
To se može iščitati i u ambijentu u kojem je film snimljen. Nesklad realnosti i fantazije vidljiv je u sceni u kojoj se skupa limuzina jedva probija kroz maleno selo, prolazi pokraj nedovršenih kuća bez fasada i staje pred neuređeno dvorište malene seoske crkve. O tome svjedoči i sekvenca s fotografom koji fotografira mladi par na elegantnoj bijeloj sofi nasred livade, a potom mladenci u skupocjenoj svadbenoj odjeći poziraju ispred musavog teretnog vlaka u punoj brzini, da bi se u jednom trenutku u punoj opremi bacili u bazen. Oni time poručuju: mladi smo, moderni, šašavi, a imamo i ukusa. I sve to skupo plaćamo. No, gdje je nestala ljubav?
Romantičnu stranu priče autor prikazuje svojevrsnim nijemofilmskim titlovima koji služe kako bi se dodatno naglasila ispraznost takozvanih glamuroznih detalja kojima mladenci pokušavaju svoje vjenčanje učiniti posebnim. Time postiže poseban efekt kod gledatelja, jer baš ta suprotnost onoga što bi takav čin trebao biti i načina na koji se to postiže implementira svojevrsnu katarzu i postiže komičan efekt ove pripovijesti. Jak osjećaj konzumerizma te neosporni zapadnjački utjecaj protkan tipičnim balkanskim mentalitetom provlače se kroz cijeli film. Možda je vježbanje koreografije iz filma Prljavi ples (Dirty Dancing, 1987, Emile Ardolino) komično i djeluje ambiciozno, no to je vjerojatno mladenkina nevina želja iz djetinjstva koja je napokon dobila priliku za ispunjenje. No čemu zapravo služe mnogobrojne djeveruše u identičnim haljinama ili predimenzionirana limuzina (dobro, ona barem ima mini-bar)? Podjednako ih nameću tržište i individualne ambicije. Nema onoga na što naši glavni junaci nisu spremni pristati kako bi stvar uspjela. Zašto je važno fotografirati se na bijeloj sofi nasred livade umjesto u nekom interijeru i zašto svi u posljednje vrijeme imaju fotografije na kojima u vjenčanici skaču u zrak, jasno je valjda samo onima koji te ekshibicije skupo naplaćuju. Gavran u posljednjim scenama filma to jasno prikazuje dok organizacijski odbor svadbenog dana mirno prebrojava hrpe novca u raznim valutama kojih su se naši junaci spremno odrekli kako bi ispunili svoja velika iščekivanja. O tome svjedoči i posljednji kadar filma u kojemu ispraćamo iscrpljenog organizatora vjenčanja koji odlazi u suton u svom, za naše uvjete preskupom i posve neprikladnom, a opet tako traženom vozilu.
-----------
Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.