Ideja o filmu pod radnim naslovom Čim otvorim oči nadahnuta je umjetničkim radom, životom i osobnošću avangardnog umjetnika Antonija G. Lauera odnosno Tomislava Gotovca, velikoga hrvatskog doajena strukturalističkog eksperimentalnog filma i performansa. Polazište je filma u specifičnom segmentu totalnog sustava Toma Gotovca, sustava u kojem je umjetnička praksa neodvojiva od osobnog života, a u koji je u svojim zapažanjima proniknuo i filmski teoretičar Hrvoje Turković.
„Ima stanovite 'totalnosti' u filmskome djelu, ali i životu Tomislava Gotovca. (...) To je crta njegova općeg odnosa prema svijetu, načina na koji on spoznajno doživljava i sređuje svijet oko sebe i utvrđuje svoje mjesto u njemu, i zato u svemu što radi, u cijelome svojem životu: ne samo u filmovima nego u performansima, fotografskim serijalima, kolažima, osobnim dokumentacijama...“
Taj se odnos prema svijetu i način na koji Gotovac spoznajno doživljava i strukturira svijet oko sebe od 1950-ih godina realizira autorovom dobro poznatom i već antologiziranom umjetničkom i životnom praksom, no koja filmom Čim otvorim oči zadobiva novu i dosad neotkrivenu dimenziju. To je stoga što Čim otvorim oči filmski, intermedijski, materijalizira konačnu fazu autorova rada – rada koji nastaje u duljem razdoblju, a koji, iako je materijalan i prostoran, gledatelju ne može biti komuniciran, osim slikom u medijskoj formi. Pritom je sa svojim mogućnostima ključan upravo medij filma, nasuprot fotografiji, na što referira i radni naslov Čim otvorim oči, parafrazirajući poznatu rečenicu Toma Gotovca: „Čim otvorim ujutro oči, gledam film“.
Naime, Antonio G. Lauer ili Tom Gotovac posljednja dva desetljeća (1988–2008), istovremeno javnom umjetničkom djelovanju, umjetnički stav ostvaruje i izražava i umjetničkom i životnom praksom, koja je sve to vrijeme skrivena od očiju javnosti i gotovo svima potpuno nepoznata, odvija se u okviru autorove intime i svakodnevice, a njome nastaje i jedinstven i poseban umjetnički rad, u obliku konceptualnog, strukturalnog sustava, kakav nije realizrao niti jedan poznati umjetnik dosad.
|
| I. Faktor, T. Gotovac, V. Šamanović |
Stoga se film može doživjeti kao posvetavelikom umjetniku i filmski portret umjetnika u prvom licu, no on je prije svega zamišljen kao dokument grandiozna, nevjerojatna i istovremeno autističkog i osamljeničkog djela, krajnje individualističkog, a dosljednog autorovu strukturalistički oblikovanom opusu. Gotovčev opus obuhvaća antologijska djela eksperimentalnoga filma, performansa i akcija, radove s fotografijom i umjetničkom dokumentacijom te kolaže, no filmom Čim otvorim oči poznatom se opusu pribraja i sada dokumentarni rad, u formi koja je Gotovčeva radikalna sinteza umjetnosti i života.
Riječ je o filmskom dokumentiranju materijalizacije koncepta djelovanja koji Gotovac provodi u svom domu, u stanu u Krajiškoj ulici 29 u Zagrebu, sve otkako se nakon smrti majke vraća živjeti u Krajišku te gdje živi sam. Stan u Krajiškoj 29 za njega je poprimio golemo intimno značenje i emotivnu važnost, pojačanu činjenicom smrti majke, no i svjesnom izgradnjom osobnog sustava i specifičnog umjetničko-egzistencijalnog odnosa prema svom životnom prostoru, različita od uobičajenog, neumjetničkog poimanja stana i njegove funkcije. U svom stanu u Krajiškoj 29 Gotovac već dvadeset godina stvara likovno djelo koje bi se likovno-kritičkim diskursom moglo interpretirati na različite načine, ali ovom filmu to, dakako, nije namjera, već je namjera otvoriti pogled u taj umjetnikov svijet osobnim, autorskim pristupom.
Subjektivnom kamerom snimljen je interijer Gotovčeva stana u Krajiškoj 29, prikazujući kako izgleda i kako je organiziran autorov privatni prostor nakon dvadeset godina prikupljanja, gomilanja i prostornog povezivanja, asembliranja, postojećih osobnih stvari i najrazličitijih pronađenih i slučajno zatečenih predmeta iz svakodnevice. Svi predmeti koji se nalaze u stanu i koje je autor godinama donosio, izdvajajući ih iz njihova primarnog konteksta i unoseći ih u strukturu nove cjeline, dio su Gotovčeva totalnog sustava, koji se ovim filmom prvi put dokumentira.
Gotovac je predmetima – od uličnih plakata i oglasa do vlastite umjetničke ostavštine i radova drugih umjetnika, od novina i časopisa do fotografija, tekstova i dokumetnacije, od kartonskih kutija do plastičnih boca, od sapuna, knjiga ili kišobrana – izgradio nevjerojatan prostorni sustav i poredak, koji čine ne samo podsustavi i kategorije srodnih i istovrsnih predmeta u nizovima, radovima, hrpama i sličnim sustavima razvrstavanja, već i sustav kretanja kroz prostor, koji je do te mjere bogat i ipunjen predmetima, da je gotovo nemoguće kroz njega se kretati bez poznavanja njegove strukture i mape. Film izravno ne pita treba li stvaranje te strukture, koja izjednačava umjetničke predmete s običnima i trivijalnima, vrijedno s banalnim, teorijski interpretirati kao strategiju stvaranja arhiva, način kolekcioniranja, metodu muzealizacije, arheologiziranja svakodnevice, ili što slično, no zacijelo može potaknuti brojna promišljanja.
Koordinate su Gotovčeva rada prostorne, no njegova je vizualna struktura, predmeta u slojevima, slikarska, kao što je i Gotovčevo svakodnevno bivanje u prostoru rada-stana osobiti, privatni performans. Kako stanom dominira prostorna struktura goleme količine predmeta te se Gotovac ne koristi stanom na uobičajeni način, iza uvijek spuštenih roleta u stanu potpuno zaštićenom od pogleda izvana, u koji se pogledom nikako ne može prodrijeti, film prati Gotovčeve uobičajene radnje i navike, krećući se kamerom, njegovim pogledom, kroz predmetim skučen prostor. Njegove će lik biti vidljiv samo u jednome kadru, kao odraz u malome zrcalu na stoliću, pokraj telefona, još više naglašavajući atmosferu usamljenosti koja vlada filmom, kao i autorovim vremenom u stanu. Objektivno snimljen ton, koji registrira i vanjske zvukove te ton koji registrira zvuk Gotovčeva disanja, prate u filmu uobičajene radnje poput telefoniranja, slušanja radija, spavanja, hodanja, razmišljanja i sl., stvarajući sliku autorove uobičajene svakodnevice.
Dokumentarno-eksperimentalnim filmom Čim otvorim oči nastojim ne samo dokumentirati jedan rad koji je fascinantan te odati počast velikom umjetniku i prijatelju, već i stvoriti još jedan, no drukčiji, vrlo osoban film o umjetniku u vlastitoj intimi, o bivanju sa samim sobom, o trenucima u kojima se probija i osjeća sjeta, tuga i osamljenost, o osjećajima koji nikomu nisu strani, a koje ovaj umjetnik, kao i sav svoj život, razotkriva i ugrađuje u vlastiti umjetnički rad, što se nadam da ću filmom s Tomislavom Gotovcem, o Tomislavu Gotovcu, uspjeti izraziti.