Jesu li ljudi nekada bili humaniji? Da li su bili bolji? Jesu li, na koncu, bili ljudskiji? Naizgled trivijalna, ta su pitanja posve simptomatična kada se nostalgično osvrćemo prema prošlosti.
Danas komuniciramo, nekada smo razgovarali. Danas se informiramo, nekoć smo slušali jedni druge. Danas gradimo karijere na dragocjenim poslovima, prije smo radili da bismo došli kući i uživali u društvu ukućana i obitelji. Opet, naizgled trivijalno, ali, promislimo li malo, duboko istinito! Čemu ove lamentacije o nekad i sad? Pa eto, jedan mali dokumentarac pružio mi je šlagvort za sve ovo.
Jednosatni film prema ideji Edina Tuzlaka i redatelja Jadrana Bobana, Duhovi Zagreba, pobudio je nostalgiju za nekim drugim vremenima... za vremenima kada su ulicama Zagreba hodali i voljeli se neki drukčiji ljudi.
Ljudi koji su bili skromni, pošteni, mali, a opet toliko veliki!
U vremenima kada se u Hrvatskoj skriva sve što bi moglo uznemiriti oktroirani konsenzus između Boga i Hrvata; kada se želi katolika za budućega hrvatskog predsjednika; kada se križevi u institucijama smatraju neupitnim tekovinama hrvatske državnosti; kada se, na koncu, s kaptolskih visina ne čuje ni riječ o fašističkim obilježjima u mladih Hrvata, javlja se nostalgija, gotovo fantazma o nekom drugom, drukčijem hrvatstvu. Duhovi Zagreba govore upravo o tome.
U sredini u kojoj se latentno, no više-manje permanentno idolizira model za dom spremni-državnosti, antifašizam postaje subverzija par excellence! Dakle, kada u Bobanovu filmu stari, no životni svjedoci – Tvrtko Škreb, Slavko Komar, Anica Štefanac, Juraj Hrženjak, Jerko Baković – govore o svojoj zagrebačkoj mladosti i akcijama protiv fašista, to je uzbudljivo sjećanje na neko vrijeme za koje danas ne možemo ni vjerovati da ga je ikada bilo.
Antifašizam, što je to? Prije svega, to je solidarnost. Osjećaj je to zajedništva među ljudima. Kada ćutimo da postoji neka zajednička spona s čovjekom blizu nas.
|
| Duhovi Zagreba, Jadran Boban |
Jest, svi se mi i danas volimo zvati antifašistima. Ali jesmo li doista raskrstili s nasljeđem fašizma? Kako će reći jedan cijenjeni sociolog: »Kraj Drugoga svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološki obrazac i misaoni obrazac. Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen!« Sjetno lutanje kamerom preko zagrebačkih ulica danas miješa se s nostalgičnim reminiscencijama petoro zagrebačkih devedesetogodišnjaka o jučer. »Bilo je lijepo, ali bilo je i teško«, reći će jedna od protagonistica, Anica Štefanac. Njezina priča o spašavanju srpske djece iz logora u Gradiškoj, svjedočit će tome da »Zagreb nije nikada bio ustaški grad«. Slavko Komar stat će iza ograde Botaničkog vrta da bi nas upoznao kako su on i još četvorica drugova posve »rasturili« moćni ustaški zdrug. Čio mladić, rođen revolucionarne 1917, Škreb će se sjetiti zatvora u Savskoj br. 40, gdje mu je usred ljeta bilo hladno, kako u tijelu tako i u duši. No neće se danas libiti priznati da ga je održala pjesma Oj, budi svoj, koju će s ponosom izrecitirati pred kamerom. Jura Hrženjak će svojim zagorskim kajkavskim pokazati da je u cijelom kraju vladao radnički ponos i prkos pred moćnom spregom NDH i Stepinčeve crkve, koje su unisono tjerale vraga komunizma iz hrvatskoga nacionalnog bića. Taj je egzorcizam, tek malo skrivenije, prisutan i dandanas!
Samozatajniji Jerko Baković sjeća se svojih sestara Zdenke i Rajke, mučenih i ubijenih na tadašnjem trgu N. Sjetimo se koliko je socijalno-političke svijesti i hrabrosti trebalo da se tijekom olovnih devedesetih sačuva njegovo časno ime – Trga žrtava fašizma! No mlade djevojke Baković izgubile su svoj prolaz u središtu grada. Tek toliko da još malo više zaboravimo kako je Zagreb bio nepokoreni grad.
Autori filma uspješno supostavljaju sjetu i humor. Vitalni 90-godišnji dečki skupljaju se ispred lokala Mrzla piva. Anica se prisjeća kako se iz visina Vinogradske spustila u Crvenu Trešnjevku. Sjećanja su garnirana crno-bijelim snimkama Zagreba iz kasnih tridesetih. Balada iz predgrađa otvara film u kojem je zabilježen i legendarni Vlaho Paljetak s Marijanom i Popevke sam slagal... Uopće, tijekom cijeloga filma autori su pokušavali uspostaviti ozračje ravnoteže između ozbiljnih pitanja radničkog pokreta i mladosti koja je pulsirala zagrebačkim ulicama tih teških predratnih i ratnih godina.
Suptilno prožimanje iskaza zagrebačkih ilegalaca s proustaškim natpisima s nekih današnjih zagrebačkih fasada još više potiče osjećaj nostalgije koji prati Duhove Zagreba.
Autor ovih redaka na trenutak se podsjetio i da je sam tijekom sedamdesetih i osamdesetih odrastao u drukčijem Zagrebu i Hrvatskoj. Slušao Film, Azru, Haustor i tada još nedržavotvorno Prljavo kazalište.
»Neke poderane ulice, bljesak mokrih tračnica, prvi tramvaj preko Trešnjevke, zvoni u mojim ušima«, pjevao je stanoviti Branimir Štulić, prije negoli je rekao zauvijek zbogom ostvarenom vjekovnom snu o državnostinacije koja danas na glavnom zagrebačkom trgu i najvećem zagrebačkom stadionu zdušno kliče za dom spremni.
Homogenizacija nogomentnih fanova nije eksces. Ona je pravilo u svim porama ovoga društva. O tome se u Hrvatskoj gromoglasno – šuti! Stoga se pripovijest petoro Zagrepčana čini danas toliko nestvarnom. Ali utoliko i zbiljskijom. Naravno, ako ovo zbiljskim shvatimo hegelijanski!
Perverzna logika komunikacije i informacije skriva da nema razumijevanja i istinskog razgovora među ljudima. Onkraj SMS-a i Facebooka! Otuda i lamentacija s početka teksta o nekad humanijem svijetu. O ljudskosti koja se nekoć sabirala oko rijetkoga radijskog prijemnika u nedjeljno poslijepodne. Anica, Slavko, Tvrtko, Juraj i Jerko junaci su Duhova Zagreba kakav više ne postoji. Još jedan refren, Rođen u Zagrebu, i moj je nostalgični i sasvim larpurlartistički vapaj za nečim što je davno prošlo.
Bobanov i Tuzlakov film,zloguko proričem, ostat će nezapažen u mediju kojem je zapravo namijenjen. Film produkcije Brojka zapravo je film za Hrvatsku televiziju. Trebao bi se prikazati u prime-timeu HRT-a, na I. programu. To bi bio dokaz da ova katedrala duha doista ne stoji iza pokliča s nogometnih stadiona koje komentatori tako glasno prešućuju.
No, to se neće dogoditi. Ili sam, možda, ipak u krivu? Smrt fašizmu!