Mjesto rada i boravka neizbježno oblikuje ne samo naš vlastiti rad i stav nego i percepciju onih koji na taj rad gledaju. Grad Split u tom je smislu ekstremno definirano mjesto u našim domaćim okvirima. To je grad koji ni najmanje ne pati od nedostatka identiteta. Naprotiv, ponekad se čini odveć definiranim. Sve je tu prepoznatljivo ili karakteristično – splitski.
Život i rad u Splitu iznenađuju i mijenjaju ljude iz drugih sredina. Začuđuju potpuna odsutnost ispoliranosti svakodnevnoga života, ponekad nevjerojatna toplina i jednostavnost, ali i zarobljenost u zadane forme i okvire.
Posljednjih nekoliko godina predajem na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Prateći studente i njihov rad oduševljavam se energijom i pronicavošću mladih ljudi. Ohrabrujem ih pri kreiranju radova koji se kritički odnose prema gradu, vlastitom identitetu, autoritetu i dominantnim suvremenim izrazima u likovnoj umjetnosti.
U okviru kolegija Performans i video nastali su u nekoliko posljednjih godina zanimljivi studentski radovi, koji se u formalnim realizacijama i sadržajima dodiruju najrazličitijih tema. Zajedničko im je ipak da se naslanjaju na praksu performansa i dokumentiraju najrazličitije žive izvedbe videokamerom, koristeći se pri završnom oblikovanju rada vrlo reduciranim montažnim postupcima i efektima. Svojim radovima mladi umjetnici oblikuju misli i poruke potpuno rezonirajući s globalnom scenom vizualnih umjetnosti.
Njihovi se performansi protežu od dokumentacija javnih intervencija, koncepta, socijalne plastike, medijskoga performansa, istraživanja vlastite osobnosti i identiteta. Zanimljivo je da studenti stvaraju i hibridne forme između performansa i kazališta, filma, interneta, medijskog aktivizma i prezentiraju ih na razne načine. Čini se da sami otkrivaju kako umjetnost performansa obitava na raskrižju disciplina, što kolegij čini otvorenim, eksperimentalnim i zanimljivim.
|
| 3 10 to Yuma,Tihana Mandušić |
Na kolegiju istražujemo sve ono što je performativno, a pokazalo se da je takvo zapravo mnogo toga. Svaka vrsta komunikacije među ljudima sadrži elemente performativnoga. Tehnički aspekt eksperimentiranja u mediju videa ionako je u posljednjih dvadesetak godina manje izražen. Istodobno, i novije generacije studenata dolaze sa sve većim tehničkim predznanjem, a alati i hardver potreban za, primjerice, montažu videa, daleko su im dostupniji nego čak i najbližim njihovim prethodnicima. Takva podloga ostavlja više prostora da razvijaju svoje ideje, pa i sami radovi, barem oni pokazani u Galeriji VN, uglavnom ostavljaju dojam dovršenosti i zaokruženosti.
Iako nije riječ o radovima njihova života, jer je to ipak tek neka vrsta vježbe, zajedničko radovima Ane Opačić, Pina Gamulina, Gilda Bavčevića, Martine Bilan i Tihane Mandušić upravo je to što su svi na neki način videom dokumentirani performansi. Oblik videoperformansa sam se po sebi čini najpogodnijim za autoportretne, autorefleksivne ili autobiografske radove, ali to bi se teško moglo nazvati ograničenjem, jer ostavlja otvorenim široko polje mogućnosti. Vrlo često mladi ljudi ne žele sebe stavljati u centar bilo kakva takva istraživanja, jer ono nužno sa sobom nosi neku vrstu rastresanja i ogoljavanja u javnosti. Uz to ide i svojevrsno mentalno sazrijevanje, a kolegij, odnosno njegov smisao, upravo je na tom tragu...