Politička korektnost, društvena odgovornost kapitala, totalitarizam, arhitektura... Film, diskurs, semiotika, filozofija jezika... Bacači sjenki, postmoderna, terorizam, distopija... Što je zajedničko svim ovim terminima? Što ujedinjuje sve ove raznorodne topose? Čemu svi oni na jednome mjestu? Cui bono?
Naravno, svatko iole upućeniji o hrvatskoj kulturnoj i teorijskoj produkciji odmah će se sjetiti imena koje ujedinjuje sve gore spomenute fenomene.
Srećko Horvat već je niz godina na ovdašnjoj javnoj sceni. I to jednako kao filozof, teoretičar i kao aktivist koji doista živi s duhom epohe. Sudionik je svih važnijih zbivanja na hrvatskoj, ali i regionalnoj, pa i široj društvenoj i kulturnoj pozornici. U posljednje dvije i pol godine krenula je i knjižna produkcija. Tako je izdanje pod naslovom Budućnost je ovdje. Svijet distopijskog filma već peta knjiga koja je s autorovim imenom došla i do potpisnika ovih redaka. Impozantno! I to ne samo stoga što je Horvatu tek 25 ljeta. Jer svaka od objavljenih knjiga odiše rijetkim aktualitetom i gorućom suvremenošću. S jednakim uzbuđenjem pristupio sam i ovom, njegovu prvome posve filmskome izdanju. Naime, iako su pojedina poglavlja njegovih prošlih knjiga bila posvećena analizama filmova – poput recimo poglavlja Što nam distopijski film može reći o arhitekturi u Znakovima postmodernog grada (2007), ovaj se put autor spomenutom toposu posvetio ekstenzivno. No i dalje vrlo uzbudljivo!
Knjiga, računajući predgovor, sadrži ukupno 24 tekstovne avanture pronalaženja skrivenoga smisla filmova, na način svojstven jedino baš ovome autoru. Odmah kažimo, nikako nije riječ o klasičnoj analizi filmova.
Horvat nije filmski kritičar. Ne bi se moglo reći ni da je filmski teoretičar u doslovnome smislu. Nije ni povjesničar kinematografije. Dakle, što je ili tko je? Pa jednostavno pisac, ispisivač mišljenja koje nikad nije zatvoreno u okvire klasičnih teorijskih disciplina. Njegovi tekstovi uvijek nude ono nešto više. Transgresiju teorijskog užitka... višak uživanja u tekstu... suvišak osobnog teorijskog koji onda prouzročuje i čitateljski jouisssance. Jasno, ako ste spremni podijeliti iskustvo ove avanture čitanja i pisanja! Jer Budućnost je ovdje knjiga je »za svakoga i za nikoga«. Parafrazirajući ovdje Nietzscheova Zarathustru, već sam rekao ponešto i autorskom diskursu. On je koliko filmskoanalitički toliko i filozofijskosintetički. Naime, što? Tekstovi prezentirani u knjizi u sebi nose »kulturu iščitavanja« koja je prije svega – filozofijska. Osim spomenutoga Niezschea, svoje mjesto ovdje pronalaze i Platon, Aristotel, Hobbes, Kant, Hegel, Marx, Lukács, Camus... last but not least Walter Benjamin.
Svi su oni kod Horvata – reklo bi se, na podsvjesnoj razini – dobrim dijelom nošeni i transkripcijom koju nudi jedan medijski poznati filozof i autorov prijatelj – Slavoj Žižek.
No to ne znači da autor ne gradi pristup koji je ipak samo horvatovski. Već iskazani interes za film, prisutan u ranijim knjigama – a povrđen i ovjerovljen i ovogodišnjom kritičarskom nagradom Vladimir Vuković! – ovdje se sublimira. No u neku ruku i pomalo metastazira. Ne želeći ovdje prejudicirati neku načelnu kritiku, reći ću tek da su autoru ovih redaka možda zanimljivije bile analize u komprimiranijem, gušćem obliku od ovdje iznesenih ekstenzivnih, proširenih. U bogatoj ponudi tekstova morali su izostati oni publicirani drugdje, pa tako i lucidne analize Alphavillea i Metropolisa iz Protiv političke korektnosti.
Što je distopijski film? Po čemu se, recimo, razlikuje od utopijskih djela?
Što znači sam naslov publikacije – Budućnost je ovdje?
Dok je utopija, etimološki, mjesto koje ne postoji i može se samo budućnosno projicirati, distopija, iako i ona u pukom realitetu ne egzistira, nego je tek fikcionalna, nudi drukčiju ontologiju vremena. Dakle, unatoč tomu što je, za razliku od utopije kao zamišljaja idealnog društva, distopija portret imaginarnoga totalitarnog društva – distopiju ponajprije treba shvatiti kao postojeće mjesto, ono je koje je već sada... ono koje već ovdje.
Raznoliki primjeri distopijskih filmova, čije nam analize autor stavlja na uvid, započinju s filmovima znanstvenofantastičkog podrijetla. Tako filmovi, poput Wiseova Dan kad je zemlja zastala, Nybyjeve Stvari iz drugog svijeta ili pak Siegelove Invazije tjelokradica, donose duh katastrofičke fantastike nadahnute američkim mekartijevskim pedesetima. Na neki su način alegorije sadašnjosti. Svojim su pak autorskim pregnućem aktualni i danas te umnogočemu proročki.
Autor nam nudi i navlastit pristup neupitnim žanrovskim remek-djelima filma fantastike i katastrofe, tematiziranjem klasika poput Truffautova Fahrenheita 451 ili Kubrickova Dr. Strangelovea. Posebice je zanimljivo da svoje mjesto ovdje nalazi i Bunuelov film Anđeo uništenja (1962), koji se uobičajeno smatra nadrealističkom alegorijom i kritikom kapitalističke društvene klase, a Horvat ga pokušava iščitati kao veliki »egzistencijalistički, odnosno metafizički film«. Na Anđela uništenja primjenjuje se i analitička matrica situacije izvanrednog stanja, koja je u teorijskoj uporabi putem biopolitičke teorije Giorgia Agambena.
Ipak, gorespomenuti Nietzsche, jedan je od, po meni, dvojice najreferentnijih filozofijskih nadahnuća autorova diskursa. Nietzsche se spominje u mnogim tekstovima, dok je jedan od njih i nazvan Vječno vraćanje istog. Kroz teze o »budućnosti kao povijesti« razvija se i osebujno ničeansko cikličko shvaćanje povijesti. Korak pak prihvaćanja sudbine govori i o osebujnu poimanju povijesti kao amor fati. Svi se ti diskursi referiraju i na vrlo prisutno shvaćanje ljubavi izravno nadahnuto Nietzscheom.
Naime, iz mnogih tekstova može se iščitati kako ljubav kao fenomen nije opasna samo za subjekta nego i za zajednicu kao cjelinu. »Ljubav prema jednom je barbarstvo jer ona ide na račun svih ostalih.« Također i teorija o posljednjim ljudima, aforizmi o čudovištima, jednako nalaze svoje mjesto u autorovim iščitavanjima »toposa distopijskog filma«. Drugi je autor, ponešto samozatajnije prisutan, no jednako važan – Walter Benjamin. Na dosta se mjesta, više implicitno no izravno, pojavljuje njegova filozofija povijesti, kao i tematiziranje tzv. čistog, božanskog nasilja. Benjamin je inače autor koji je i sam promišljao o filmu te čiji su tekstovi neki od najnadahnutijih u osebujnu filozofijskom pristupu fenomenu tada nove umjetničke forme u »razdoblju njezine tehnološke reprodukcije«.
Dakle, čemu nasilje? Nasilje se u Benjamina pojavljuje kao čin prekidanja funkcioniranja apstraktnoga, formalnog prava. Ono je, po sebi, uvijek u službi vladajućih struktura i uopće ne služi pravičnosti prema svima. E sad... uvodi se pojam posve neočekivanog, eruptivnog božanskog nasilja, koje prekida lošu beskonačnost sustava i njegove nepravde.
I danas, pa i više negoli u Benjaminovo doba, potrebno nam je takvo nasilje. Neočekivano, iznenadno nasilje u kojem božja ruka udara, naoko, bez povoda kako bi uspostavila »pravični poredak stvari«.
A što nam je od toga potrebnije u svijetu u kojemu, glasi dio naslova jednog teksta (Zašto) kapitalizam jede ljude? Treba uspostaviti autentičnu benjaminovsku gestu koja se ne vodi formalnim pravom, nego istinskom pravičnošću! Stoga je i pouka što ju autor dosljedno elaborira kroz cijelu knjigu ova: »Ukoliko želimo očuvati ljubav, možda je potrebno da postoji i nasilje« (49). Jer, u svijetu bez nasilja, sama ljubav zapravo ne bi ni imala smisla!?
Upravo se ovdje možda i ponajbolje vidi poveznica Nietzschea i Benjamina kao ključnih Horvatovih filozofskih sugovornika u knjizi.
Među mnoštvom lucidnih i analitički provokativnih tekstova o tome možda ponajviše govori onaj pod naslovom Revolucija nije otmjena večera..., a tematizira Fincherov film Klub boraca. Prema autorovu mišljenju, »nijedan film u komercijalnoj kinematografiji nije donio tako radikalnu poruku i kritiku svega postojećeg«. Samoj analizi, tako, pridonosi i Paul Virilio svojom »dromologijom i brzinom oslobađanja«. Nadalje, imamo ovdje i Lukácsevu Povijest i klasnu svijest, ali i Kantovu Metafiziku ćudoređa. Sve to pak na tragu odustajanja od terapijskih seansi što ih protagonist (E. Norton) aplicira početkom filma, da bi se obratio... čemu? Jasno, nasilju! Ničeovsko-benjaminovski Klub boraca tako postaje apoteozom otpora sveprisutnom kapitalističkom konzumerizmu, ali i vrlo opipljivu »strukturalnom nasilju« (Žižek) sustava koje je svuda oko nas. Vrši je svojevrsno »prevrednovanje svih vrijednosti« iznošenjem mnogobrojnih kontradikcija kapitalizma, koji je kao distopijska stvarnost već odavno tu! Male subverzivne akcije – kojih je uostalom dijelom i ovaj Horvatov tekst i cijela knjiga! – mogle bi izazvati tektonske poremećaje u (samo)percepciji globalnoga kapitalizma. Stoga je gotovo plauzibilan zaključak da je Klub boraca »prvoklasni situacionistički, subverzivni film«, a tekst o njemu manifestnoga karaktera za Budućnost je ovdje.
No, unatoč borbenom duhu cijele publikacije, za kraj sam ostavio jedan drukčiji tekst, koji i zatvara knjigu. Riječ je, naime, o analizi animiranoga filma Wall-E Andrewa Stantona. Kao i njegov prethodnik iz Pixarova studija Ratatouille, taj filmski uradak čini malu subverziju na uobičajene protagoniste filmskih uspješnica. U jednome je junak bio štakor u kuhinji, u drugome robot na smetlištu! A sve je to, opet, iskorišteno u funkciji oslobađanja od socijalno i institucionalno nametnutih uloga što bi ih navodno svi mi trebali igrati u društvu. Mali robot na smetlištu, kao posljednji stanovnik Zemlje koju su već poodavno napustili svi ljudi, simbol je sizifovske strpljivosti, odnosno amor fati, kojom se približava i otkrivanju smisla života. I to ne samo sebi, već i zaboravljivim ljudima. I u tome, gle čuda, doista uspijeva! Kako? Spoznajući ljubav! Dakle, nešto što su ljudi u sferi konzumerističkoga seksa posve izbrisali iz pamćenja. Wall-E-ova funkcija je u tom i takvu svijetu, dakle, »spasiti smisao egzistencije« u doba kraja povijesti. Koliko god pretenciozno zvučalo, upravo se o tome radi u jednom (ne)običnom crtiću! Upoznajući EVE kao družicu, Wall-E će prvi put saznati nešto o ljubavi, izvan perspektive smetlišta gdje sve dotad egzistira. S odlaskom u svemir, a tamo sada borave preostali ljudi, Wall-E će, gotovo poput Mesije – još jedan benjaminovski toponim! – osmisliti život kao ljubav.
Dakle, osim što je »kritika visoko razvijena konzumerizma na kraju povijesti«, Wall-E je intimna, no istodobno gotovo pa i univerzalna apoteoza smisla ljubavi. Ako se opet, pomoću Žižeka, sjetimo Benjamina, shvatit ćemo da »povijesnost susrećemo upravo onda kada promatramo kulturne artefakte u raspadu, procesu ponovnog osvajanja od strane prirode«. Wall-E je upravo film o svemu tome, ali i još više! Može se reći da govori o tome da je svijet propao zato što su ljudi prestali brinuti za vlastite odnose, jedni za druge.
Riječ je dakle ponovno o razotkrivanju distopije, koja je već sada i ovdje.
O tome govori i Horvatova knjiga. Svijet distopijskog filma živimo već odavno!