Priču o zagrebačkim galerijama kojih više nema – a koje su odredile moju umjetničku strategiju – mogao bih početi s cimerima. Svaka od njih imala je svoju oznaku, bilo metalnu ploču s uličnim brojem ili natpisom pokraj ulaznih vrata, bilo neonsku kutiju kakva je, primjerice, svijetlila u dvorištu zagrebačkog Studentskog centra.
No, malo je toga iz prošloga stoljeća ostalo – cimeri, ili posebne oznake, u međuvremenu su se promijenili. Najdugovječniji je, čini se, bijeli neon Multimedijalne dvorane i zapušteno pročelje bivšeg salona za okvire u Preradovićevoj ulici na broju 13. U taj salon rijetko sam ulazio, jer godinama prije nego što se zatvorio njegov je vlasnik odustao od izložbene djelatnosti.
|
| Nevidljive galerije, Željko Kipke |
Privlačila me njegova prošlost, točnije vrijeme kada su se u njemu okupljali članovi zagrebačke Gorgone. Svaki put kad bih tijekom osamdesetih neodlučno zastao pred vratima Salona Schira, ugledavši nešto šareno na zidovima obično bih odustao od ulaska. U tim trenucima vraćao bih se na zagrebačka avangardna iskustva i fotografije iz druge ruke. Činilo mi se kao da sam u komornoj galeriji u Preradovićevoj bio na otvorenjima početkom šezdesetih, kada su pokojni Knifer i njegove kolege iznajmili salon za izradu okvira, nazvali ga Studio G te počeli javno polagati temelje zagrebačke konceptualne prakse. Kao da sam bio regularni gost Salona Schira, premda sam u to doba nekih stotinjak kilometara sjevernije tek krenuo u osnovnu školu pa niti sam imao pojma niti me zanimalo da se nešto takvo u Zagrebu događa. Ubrzo će se sve promijeniti, krajem sedamdesetih uključit ću se u tada aktualna umjetnička zbivanja, pa teško mogu prihvatiti činjenicu da su moja rana »iskustva« nastala isključivo gledanjem fotografija i listanjem kataloga. Ipak, nitko me neće – niti može – uvjeriti da nisam prisustvovao spomenutim zbivanjima. Nisam poklonik ideje o reinkarnaciji ili paralelnom iskustvu, ali tvrdim da sam posjećivao i ta otvorenja. Možda je kvaka u tome što je gorgonska strategija koristila iskustva istočnjačke mudrosti. S druge strane, nikome do danas nije palo na pamet da na jednom mjestu – u knjizi ili brošuri – napravi registar svih zbivanja u nekadašnjoj radionici za okvire.
Ovaj kratki film diskretni je povratak u prošlost, na mjesta gdje su se, daleko od razuzdane gomile, kovale formule nove umjetnosti. Lokacije su, više ili manje, zapuštene, u njih su uselili drugi sadržaji, a u njihovoj se blizini već dulje vrijeme ne zbiva ništa značajno za promociju suvremene umjetnosti.
U dvorištu Studentskog centra, u zgradi tik do željezničke pruge, tijekom osamdesetih gostovala su gotovo sva vrijedna imena nekomercijalne filmske produkcije. U dobro opremljenoj dvorani prikazivana su, među ostalima, djela ravnatelja newyorškog Arhiva antologijskih filmova Jonasa Mekasa. Sjećam se da sam u veljači 1985. godine na strop u predvorju MM centra zakucao jedno od svojih platna, a potom u dvorani projicirao kratke filmove snimljene u S8 formatu. Dvorana je tada bila u najboljim godinama, kao i njezini voditelji – Ivan Ladislav Galeta i Ivan Pajić. Nema hrvatskog zaljubljenika u filmski eksperiment koji u njoj nije projicirao svoja ostvarenja. Ipak, ozbiljne studije o multimedijskim zbivanjima u toj dvorani još uvijek nema. Ona i je dalje tamo, premda je programski jedva primjetna sjena zbivanja u zlatnim osamdesetima. S 1990. godinom kada je Galeta otišao iz Centra za film – kako se tada institucija službeno zvala – pada i razina optimizma u najudaljenijoj dvorišnoj zgradi Studentskog centra u Savskoj cesti na broju 25.
Službeno rješenje o promjeni imena Galerije suvremene umjetnosti u Muzej suvremene umjetnosti na gornjogradsku je adresu stiglo 1998. godine. No, riječ muzej u nazivu galerije već se dobrano koristila od sredine osamdesetih, kao specijalna strategija pritiska na gradsku upravu, koja će na kraju rezultirati izgradnjom nove muzejske zgrade – daleko od Gornjeg grada, na području Novog Zagreba, s druge, južne strane rijeke Save. Na Katarinskom trgu u zgradu s kućnim brojem 2 običavali bi hodočastiti umjetnici različitih profila. Dobar dio prijepodneva provodili bi u raspravama u skučenoj sobici, s desne strane uskog hodnika, do kojeg se dolazilo zavojitim stepeništem. U njoj je stolovao Božo Bek, čovjek koji je imao razumijevanje za neformalne susrete i rasprave s umjetnicima. Smatrao ih je važnim dijelom galerijske strategije. U to je vrijeme, krajem sedamdesetih i kasnije, Galerija na Gornjem gradu širila optimistično ozračje.
Početkom osamdesetih Studio Galerije suvremene umjetnosti ugostio je moju jedinu samostalnu izložbu u toj zgradi. Studio je bio sedma soba u nizu, karakterističnom za luksuzni građanski stan. Bio je izravno povezan s uskim hodnikom koji je također vodio do ureda za neformalne sastanke. U uskom hodniku, pristupnom stepeništu koje je kasnije zamijenjeno drvenim stepenicama, te pokrajnjoj sobici brusila se strategija suvremene umjetnosti i rađale anegdote na račun njezinih ključnih aktera. Dobro se sjećam kako se Dimitrije Bašičević, inače bivši djelatnik institucije, na istom stepeništu uplašio moje priče o smrti, premda je samouvjereno predviđao vlastitu i ona je bila važan dio njegove umjetničke strategije; ili Julija Knifera kako u uskom hodniku tijekom otvorenja jedne izložbe govori o besmrtnicama, vječnim ljepoticama u društvu uspješnih industrijalaca ili umjetnika – govorio je kako se sve mijenja, stari umjetnost, propadaju galerije i muzeji, sijede industrijalci i umjetnici, jedino se ne mijenja izgled ljepotica u njihovu društvu. U devedesetima galerijski su djelatnici reducirali susrete s umjetnicima, što će se ubrzo odraziti na broj posjetitelja gornjogradske galerije. S priličnom dozom skepse pratim izgradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti s druge strane rijeke. Ne vjerujem da će monumentalno zdanje samo po sebi popraviti pomanjkanje zanimanja za suvremenu likovnu praksu.
Na drugom katu zgrade na Starčevićevu trgu broj 6 smjestio se Prostor proširenih medija, kasnije Galerija proširenih medija. S njezinih prozora pucao je pogled na luksuzni Hotel Esplanade, s desne strane, te na željeznički kolodvor, s lijeve. Vjerojatno je dobra pozicija nagnala paravojno krilo Hrvatske stranke prava da u jesen 1991. godine s oružjem iz nje istjera ostatke alternativne umjetničke prakse. U zgradu će potom useliti knjige i osoblje Gradske knjižnice, a živi sudionici izložbi na drugom katu s nostalgijom će moći zaključiti prvo desetljeće nekomercijalnih umjetničkih zbivanja.
Dobro se sjećam kako je nekolicina entuzijasta 1981. godine počela čistiti prostoriju na drugom katu i pripremati je za desetljeće drugačije umjetnosti. U njoj će se okupljati sve ono što konzervativna mreža zagrebačkih galerija i muzeja nije podnosila i ponekad s prezirom odbijala. Unatoč tomu, u Galeriji proširenih medija sastajali su se autori koji će obilježiti osamdesete, pa čak i devedesete u hrvatskoj umjetničkoj praksi. Sudjelovao sam u čišćenju prostorija na drugom katu. Sjećam se kako sam nekoliko sati krpao poveću rupu u zidu koja je, vjerojatno, služila kao otvor za dimnjak. Nakon moje intervencije ostala je izbočina koja je stršila neko vrijeme, prije nego što je bila odstranjena u prvoj profesionalnoj adaptaciji Galerije. Koliko mi je poznato, nitko od umjetnika koji su u njoj izlagali nije se tužio na nezgrapno uređeni dio zida. Izbočina nikome nije smetala, jer su se svi autori odreda prilagođavali okolnostima. Ako je trebalo, sami su mijenjali ambijent – skromnim sredstvima koja su im bila na raspolaganju i uz pomoć kolega umjetnika ili prijatelja.
Prije nego što su se preselili u zgradu na Starčevićevom trgu broj 6, isti su se umjetnici okupljali u Galeriji Podroom, u Mesničkoj ulici na broju 12. U podrumsku prostoriju kroz nekoliko uskih prozora koji su se gornjom polovicom izdizali iznad pločnika jedva je ulazilo svjetlo. No, to nije smetalo okupljenom društvu da u njoj izlaže, vodi žučne rasprave, održava sastanke o budućoj strategiji ili se međusobno svađa. Neki od članova Radne zajednice umjetnika, kako se u javnosti predstavljala skupina, znali bi čak prespavati na podu Podrooma. Svojedobno sam i ja nekoliko noći zaredom iskoristio pogodnosti sivog tapisona. Bilo je to nakon povratka iz Zadra gdje sam išao s namjerom da pažljivo – fotografskim aparatom – puna 24 sata pratim izmjenu tekućina u svom tijelu. Izmoren putovanjem, u međuvremenu otkazavši podstanarsku sobu, odlučio sam u ljeto 1979. prespavati na podu Galerije. Fotografsku sam seriju izložio na jednoj od skupnih izložbi u Podroomu – ili je to možda bilo u sklopu samostalnog projekta? Više ne pamtim, foto-serijal sam u međuvremenu negdje zametnuo i tek sam ga nedavno, pukim slučajem, otkrio među ručno rađenim katalozima, u hrpi šapirografiranih listova papira i starih fotografija. Danas se na istom mjestu nalazi lokal Lady Šram te čisto sumnjam da restoransko osoblje zna za njegovu prošlost krajem sedamdesetih i početkom osamdesete u prošlome stoljeću. Ne vjerujem da ih previše zanima činjenica kako se na tom mjestu fermentirala smjesa suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj.
Samo stotinjak metara zračne linije dalje od lokacije u Mesničkoj, na Katarinskom trgu stolovala je Galerija suvremene umjetnosti. Povijest budućeg muzeja s južne strane rijeke Save bila bi nezamisliva bez autora koji su se u Podroomu – parafrazirat ću jedan novinski napis – dvije godine skrivali od svjetla dana.
Šesta lokacija, prema riječima njezina ravnatelja, nije bila velikog kalibra i djelovala je ilegalno, u predsoblju podstanarskog stana na prvom katu u Martićevoj ulici s kućnim brojem 14f. Galerija AM i njezin voditelj Antun Maračić obično bi na tjedan dana ugostili izložbu više ili manje poznatog autora u hrvatskoj sredini. U mini-galeriji nisam izlagao, ali dobro pamtim ugodna druženja u uskom krugu uzvanika, sve redom prijatelja i poznanika njezina voditelja. Krajem osamdesetih i taj je ilegalni prostor bio u službi umjetničkog aktivizma koji hoće više, i dalje, i drugačije. U njemu je doajen hrvatske suvremene umjetnosti jedne večeri 1990. održao govor. Sastojao se tek od njegove namjere da ga održi, što je tri puta zaredom ponovio, čime je i završio svoj govor. Te je večeri Ivan Kožarić lakonski i duhovito, na sebi svojstven način, sažeo umjetničku strategiju ostalih kolega unatrag jednog decenija. U to je doba važnije bilo pokazivati namjeru negoli je materijalizirati. Važnije je bilo djelovati negoli se baviti estetikom.
Galerije na Starčevićevu trgu i u podrumu u Mesničkoj, premda registrirane, ostavljale su dojam ilegalnog djelovanja. Uostalom, nositelji konceptualne prakse u Hrvatskoj praktički su uživali u tom pravu – duboko su vjerovali kako je rad u sjeni i ilegali prava strategija koja će im, zasigurno, osigurati mjesto u povijesti. Bili su u pravu, no mjesta na kojima su brusili svoj radikalizam postupno nestaju s mape grada Zagreba.
Na putu za središte grada često prolazim Preradovićevom ulicom i promatram zapušteni izlog bivše radionice za okvire. Unutrašnjost Salona Schira ne vidi se od gusto izlijepljenih plakata. S vremenom sam shvatio kako je skriveni sadržaj osjetno veći i obuhvaća znatno više od jedne lokacije. Na mjestima gdje su nekad stajale galerije više nema oznaka ili su stavljene nove ne bi li se do kraja, gotovo bez ostatka, u sjenu ili ilegalu potisnuli sadržaji nekomercijalnih umjetnika koji su svojedobno uživali u pravu na ilegalnost i sjenu.
Ove će oznake uskoro nestati s karte grada. Zamijenit će ih druge, jer je grad premrežen nevidljivim galerijama koje čekaju svojih pet filmskih minuta.
Salon Schira je od 1. rujna 1961. pa do kraja siječnja 1963. kao Studio G ugostio nekoliko gorgonaških projekata. Tijekom osamdesetih u njemu su izlagana djela tradicionalne umjetnosti. Sredinom devedesetih ugasila se izlagačka aktivnost radionice okvira za slike.
Multimedijalni centar osnovan je krajem 1976. Naredne godine njegov voditelj postaje Ivan Ladislav Galeta i profilira program sve do 1990., kada odlazi s tog mjesta. Za njegova mandata Centar je promijenio naziv u Centar za film.
U sklopu Galerija grada Zagreba od 1961. djeluje Galerija suvremene umjetnosti, utemeljena 1954. kao Gradska galerija suvremene umjetnosti. Službeno rješenje o promjeni naziva u Muzej suvremene umjetnosti datira od 13. svibnja 1998. godine. Sa završetkom 2005. Galerija na Gornjem gradu zaključila je izlagačku djelatnost.
Prostor proširenih medija na Starčevićevu trgu počinje s radom u veljači 1981. S nasilnim ulaskom paravojnih postrojbi u njegove prostorije u rujnu 1991. prestala je svaka umjetnička aktivnost na toj lokaciji. Prostorija na drugom katu Starčevićeva doma danas je Čitaonica priručnika i zbirki.
Radna zajednica umjetnika u Podroomu u Mesničkoj ulici djelovala je od svibnja 1978. do veljače 1980.
Galerija AM-M14f/1-Z, u privatnom stanu na prvom katu zgrade u Martićevoj ulici, bila je u funkciji od 1987. do 1990. godine.