O Vinku Brešanu često se može čuti da točno zna kad je došlo pravo vrijeme za neki film. Kao što se i satirički pristup njegovih komedija iz 90-ih godina preklapa s određenom raspoloživošću hrvatske publike, tako i Svjedoci 2003. stoje u zanimljivoj korelaciji s aktualnom situacijom u zemlji. Film se hvata ukoštac sa sve glasnijom raspravom o hrvatskoj ratnoj krivnji i ponovno i sâm utječe na debatu.
Spisateljica Slavenka Drakulić problematiku priznanja ratnih zločina opisuje ovako:
»Nakon svih tih godina tuđmanovske propagande u Hrvatskoj postalo je teško i potencijalno opasno priznati istinu da su hrvatski vojnici ne samo mogli počiniti ratne zločine, već da su ih i počinili. Deset su godina hrvatski građani bili izloženi Tuđmanovoj propagandnoj mašini koja je tvrdila da hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratne zločine u obrani domovine. To je bila službena doktrina i svi su je prihvaćali.« (Slavenka Drakulić, Oni ne bi ni mrava zgazili).
Nakon smrti autokrata Franje Tuđmana zemlja je doživjela zamah demokratizacije i sljedećih su godina mnogi hrvatski ratni zločini izišli na vidjelo. Optužnice protiv hrvatskih generala pred međunarodnim sudom u Den Haagu podijelile su hrvatsku javnost, kao i političare. Unutarnji raskol i polagano razračunavanje s vlastitim greškama u ratu analogiju nalazi u Brešanovu filmu Svjedoci. Svoj pristup toj tematici Brešan opisuje ovako: »Rat je već sedam ili osam godina iza nas, ajmo početi malo drukčije promišljati o ratu, ajmo promišljati o ratu iz perspektive grijeha. Jer je i to način razmišljanja o ratu!«52.
To podupire Brešanova predodžba o umjetničkom radu kao pomicanju granica u estetskom, ali i u političkom smislu53. Ono što Brešan označava kao istraživanje novih granica umjetničke slobode njegovi kritičari nazivaju kalkulacijom. Oni kritiziraju njegovu taktiku da na provokativan način usmjeren na uspjeh u publike obrađuje vrlo aktualne teme, no broj gledatelja i međunarodni uspjesi potvrđuju da Brešan svojim radovima publiku pogađa u onaj prijemčivi živac. Iz toga razloga Jurica Pavičić Brešanove filmove klasificira kao »društveno vrlo bitne« (usp. Pavičić, 2007: 104). I dok mu filmološki diskurs potvrđuje društvenu relevantnost, Brešan zauzvrat navodi jednostavnu činjenicu da je film poput Svjedoka snimljen kao indikator stanovite zrelosti hrvatskoga društva54.