Zapis

Facebook HFS
60
2007
60/2007
POVODI
Tajna uspjeha Zagreb Film Festivala

Iako ću na pitanje iz naslova pokušati odgovoriti maksimalno objektivno i nepristrano, unaprijed se ispričavam ako malo ’odlutam’ u subjektivne vode. Teško je, naime, prema nekomu (namjerno kažem nekomu, jer je festival pravi pravcati živi organizam), čiji si zapravo sastavni organ, biti strogo racionalan.

Krenut ću od statistike: 30.000 gledatelja, 50.000 posjetitelja, 30 zemalja sudionika s ukupno 90 filmova (samo radi usporedbe, prve godine bilo ih je 30), četiri stalno zaposlena čovjeka tijekom cijele godine i 250, što bližih što daljih suradnika. Objašnjavanjem informacija koje se kriju iza brojki stvari će postati mnogo jasnije.

Bibovi — zaštitni znak ZFF-a

Dakako, filmovi su srž svakoga filmskog festivala, pa tako i zagrebačkoga. Ono što festival izdvaja od ostalih, više-manje jednako cijenjenih, poput motovunskog ili najnovijeg vukovarskog, jest pridjev debitantski. Riječ je, naime, o prvim (eventualno drugim) autorskim radovima, što je veoma zanimljiva karakteristika i stvarno ga čini ’drukčijim od drugih’, te mu daje novu svrhu postojanja u Zagrebu, gradu koji je ionako pun društvenih događanja. Osim tog zanimljivog epiteta, još jedna stvar krasi zagrebačke filmove: činjenica da je 90 posto njih nemoguće vidjeti kasnije u kinu. Ona im svakako daje na vrijednosti, jer svi mi znamo što je trenutačno moguće gledati na zagrebačkom kinorepoertoaru (čast iznimkama, popu kina Tuškanac). To su filmovi koji su većinom proputovali recentne svjetske filmske festivale i jedna od stanica im je i Zagreb Film Festival. No, opet ne samo oni, nego i filmovi kojima svijetla budućnost tek slijedi. Fantastičan primjer za to definitivno je film Život drugih, čijem su redatelju, Florianu Henckelu von Donnersmarcku, prošlogodišnja Zlatna kolica bila prva međunarodna nagrada. Isto tako tu je i Mala Miss Amerike, budući kandidat za Oscara. Prelijepo je dakle znati da postoji publika koja ne žudi za američkim blockbusterima, nego sasvim suprotno...

I tako dolazimo do magične brojke od 30.000 gledatelja. Kako je to moguće? Veoma jednostavno. Prva je činjenica da je Zagreb Film Festival nastao 2003, dakle nakon ukupno pet odrađenih izdanja Motovun Film Festivala, festivala kojeg je, između ostalih, pokrenuo Boris T. Matić, danas direktor ZFF-a. Ista ta publika koja je ljeti uživala u Motovunu (a budimo realni, većinom je riječ upravo o zagrebačkim studentima), napokon je dobila jesensku inačicu u Zagrebu. Nakon što je pet ljeta odgajana na istarskom brdu i srpanjskom suncu postala je dovoljno zrela da nešto slično okusi i u Zagrebu. I, mic po mic, došlo se do 30.000 gledatelja. Jasno da oni nisu pali iz vedra neba. Godina najveće eksplozije svakako je bila 2005. (treće izdanje), kada se broj publike povećao 80 posto u odnosu na prošlu godinu. U tome su veliku ulogu odigrala i popratna događanja (otuda i ovogodišnja brojka od 50 000 posjetitelja). Osim dobrih filmova, ZFF je naime sinonim i dobre postprojekcijske zabave. No, i to je svojevrstan dvosjekli mač. Stoga, ono što mi se čini dosta dobrim od strane organizatora nemogućnost je dobivanja ’bona’ za zabavu bez kupljene karte za projekciju te iste večeri. Na taj način dolazi se na festival zbog filma i zabave, a ne zbog zabave.

Odlična je stvar i činjenica da se program svake godine obogaćuje nečim novim. Prije dvije godine uvedene su matineje s nadolazećim holivudskim hitovima, koje su zbog velikog interesa prošle godine dobile i reprizni termin. Na neki način to je kompromis s imperijalizmom blockbustera, ali s druge strane i snažan mamac za publiku. Isto tako prošle godine uveden je i Klub 100, filmovi koje je u njihovim matičnim zemljama vidjelo više od 100.000 gledatelja (postoji li bolja preporuka?), a ovogodišnji novitet okretanje je prema najmlađoj festivalskoj publici — osnovnoškolcima u okviru posebnog programa Vip Bibijade, koji je bio besplatan. Svaki dan u 13 sati, kada se navedeni program održavao, Kino Europa bilo je dupkom puno (ukupno više od 2500 djece prodefilirao je u pet dana). A svi znamo kakvi su djeca i njihovi roditelji potrošači — kada ih se navikne da dolaze na projekcije, neće ni zapaziti ako ih umjesto besplatnih dočekaju karte od (za početak) pet kuna. Kao komparativni primjer: matineje su prije dvije godine bile besplatne, a sad se premijerni termin (14 h, Kino SC) naplaćuje 15 kn, a reprizni (21:30h, Kino Europa) 25 kn.

Ono što nećemo naći u statističkim podacima, a nedvojbeno obilježava cijeli festival, njegova je neformalnost. Zatvaranje festivala Boris T. Matić i Hrvoje Laurenta odradili su u trapericama i pamučnoj vesti, odnosno majici (u usporedbi s ovogodišnjim zatvaranjem Dana hrvatskog filma, gdje je voditeljica odjenula gotovo vjenčanicu). To jest možda naoko nevažan detalj, ali odaje opušteni duh cijelog festivala. Osim toga, tu je i samo mjesto održavanja: Studentski centar, kao festivalski grad u malom s jedne strane i Kino Europa, simbol akcije Daj mi Kino i otpora kazališnoj megalomaniji s druge strane. Pravi spoj tradicije i nekonformizma — a to je ono što privlači mladu publiku — i u tom je segmentu ZFF pogodio. Nije rađen kao festival za sve od 7 do 77, nego prije svega za publiku mlađe, eventualno srednje generacije, kojoj je sve i prilagodio.

I na kraju bih se vratila sintagmi kojom sam se poslužila na početku — festival je kao živi organizam. On neprestano raste i razvija se. I to ne samo tjelesno, već i duševno. To može biti problem kojem trenutačno ne vidim rješenje: kada će Kino SC i Europa postati premali? Hoće li festival nadrasti one kojima je namijenjen, svoju vjernu publiku? Na neki način time će pojesti sam sebe, svoj duh. Bilo bi šteta da se dogodi da revolucija pojede vlastitu djecu. Pogotovo ovako čvrsta i inventivna revolucija kao Zagreb Film Festival.

SADRŽAJ

ZAPIS