Zapis

Prije polaska u Četvrtu školu medijske kulture u Trakošćan pažljivo sam pogledala film Vužgi ga, što su ga snimili polaznici Treće škole, sa svojim voditeljima Silvestrom Kolbasom i Borisom Poljakom. Film je vrlo edukativan. Uči nas što je glavno, dopunsko, stražnje i pozadinsko svjetlo! Pomislih da znam sve o svjetlima potrebnim da bi filmski zapis bio dobro osvijetljen. No, na moje veliko iznenađenje, već na samom početku rada videoradionice uvjerili smo se da nije tako. Gospodin Kolbas sa svojim suradnicima, Borisom Poljakom i Robertom Krivecom, učio nas je sve dane radionice kako se postavlja svjetlo u odnosu na objekt snimanja, kad uvjeti nisu idealni. Uspješnost kvalitetnog osvjetljavanja uveliko ovisi o izboru prostora i pozicije lika u tom prostoru. Glavno svjetlo može biti sunce, no i ono može djelovati iz tročetvrtinske pozicije. Sjedi li lik uza zid, mogućnosti su nam ograničene. Ako je zid još i bijel, situacija je još teža. Zato ćemo umjesto zida potražiti zanimljivije prostore. Na poziciju glavnog svjetla možemo utjecati promjenom položaja kamere. Ako su iza lika prozori, ne razabiremo lice. Zato ćemo kameru premjestiti bliže prozorima, da bi svjetlo u kadru bilo uravnoteženo. Sunce ponekad daje odveć kontrasno svjetlo, pri čemu nastaju ružne sjene. Ako lik okrenemo leđima suncu, ono će djelovati iz pozicije stražnjeg svjetla. Uporabom reflektirajuće plohe uspješno dosvjetljavamo lice, tj. prednje planove. Boju umjetnog svjetla možemo prilagoditi dnevnom tako da na snažni reflektor pričvrstimo plavu želatinsku foliju. Dosvjetljavati se može i malim reflektorom smještenim na kameri. Rabimo ga za osvjetljavanje nedovoljno osvijetljenih prednjih planova pri ambijentalnom svjetlu. Kada je u prizoru jedini izvor svjetla pozadinsko svjetlo, dobit ćemo efektnu siluetu lika. Eto, to su male tajne velikih majstora, koje su voditelji nesebično otkrivali polaznicima videoradionice. Ali ne samo njima, jer smo za vrijeme učenja snimili film Vužgi ga još. Preporučila bih ga svim voditeljima filmskih i videodružina (film se može nabaviti u HFS-u). Moje drugo iznenađenje bilo je kada sam, spustivši se u klupski prostor hotela, u radionici zatekla još šesnaest polaznika različite životne dobi (od srednjoškolaca do profesora zrelije dobi), različitog predznanja (učenici, profesori, članovi video-klubova do televizijskih djelatnika). Time je pred našeg voditelja i njegove pomoćnike postavljena vrlo teška zadaća: zadovoljiti sve interese polaznika. Čini se da su u tome uspjeli. Kako? Jednostavno. Dok su dobri poznavatelji kamere stajali iza nje, bili ton majstori i majstori svjetla, Anđa Lovrić, profesorica i Dubravko Franjin, student prava, stajali su ispred kamera. Dvije profesorice pisale su skript. Dakako, najprije je trebalo napisati scenarij. U ugodnoj atmosferi s gospodinom Kolbasom, Ivana, Anđa i ja pišemo scenarij. Usklađujemo filmsku i jezičnu terminologiju. Trudimo se pronaći najjednostavnije izraze kako bi film bio što jasniji i edukativniji. Druga skupina polaznika za to vrijeme snima materijal za radionicu montaže. Najteže je bilo za vrijeme snimanja. Da bi se snimio jedan kadar, ponekad je trebalo i sat vremena. Sve mora biti usklađeno: kamera, ton, osvjetljenje, govor voditelja. Trebalo je pronaći odgovarajuće ambijente pa se snimalo u prostoru ispred recepcije, u blagovaonici, u hodniku, sobi i na livadi ispred hotela. Stalno se čulo: Tišina, snima se! Kamera? Kamera ide! i na kraju Kolbasovo pitanje onima oko kamere: Jeste li sretni? A tko i ne bi bio sretan kad nakon pet ili deset ponavljanja kadar uspije. A trebalo je paziti da u kadar ne ulijeću prolaznici, da konobari ne zveckaju priborom, izbjeći zvuk kosilice za travu! K tomu još gledati kada će se sunce pojaviti iza oblaka i na niz drugih pojedinosti. Predzadnji dan Škole, dok Mihaela montira film, Boris i Robert izvode nas na teren. Sada svaki polaznik ima mogućnost stati iza kamere. Društvo mlađih polaznika izvrsno se zabavlja ispred kamera. No već smo umorni i iscrpljeni pa je i pažnja popustila. Navečer, dok gledam film Snježane Tribuson Ne dao Bog većeg zla, promatram kako su kadrovi osvijetljeni. Eto, to je ono što me Škola naučila. Film više ne gledam istim očima. Zadnji dan svi nestrpljivo očekujemo projekciju uradaka videoradionica. Svi su filmovi izvrsni. Čini mi se da su ove godine najbolji. Polaznici su oduševljeni, a na licima organizatora zrcali se zadovoljstvo. Još jedna uspješna Škola medijske kulture završena je. Svjetla se gase. P.S. Evo mišljenja nekih polaznika: Tanja Dabo, likovna umjetnica (Filozofski fakultet u Rijeci): Očekivala sam da će svaki polaznik raditi svoj film na neku temu. Mnogo je polaznika. Vrlo sam zadovoljna voditeljima. Letricija Linardić, likovna umjetnica (Filozofski fakultet u Rijeci): Mislila sam da ću više naučiti tehnički o kameri. To smo malo radili. Smiljan Grbac, prof. (OŠ M. Brozovića, Kastav): Trebalo je rasporediti polaznike prema razini znanja u različite skupine. Što manje voluntativnog rada (volunto, lat. volja). Treba zadavati polaznicima zadatke i analizirati učinjeno. Predavanja o osvjetljenju bila su izvanredna. Atmosfera u grupi je izvrsna. Anđa Lovrić, prof. (OŠ A.Augustinčića, Zaprešić): Cilj svakog polaznika bio je stajati iza kamere, a radi finalnog proizvoda, filma morala sam cijelo vrijeme stajati ispred kamere. Glavni zadatak trebao bi biti edukacija polaznika, a ne film. Na sreću, uz voditelje i svi polaznici radionice koji imaju ranije stečeno znanje rado pokazuju ono što znaju ostalima. Na kraju bih još napomenula da oni koji žele znati više o kameri u posebnom broju Zapisa, ljeto 2000, mogu pročitati izvrstan članak Silvestra Kolbasa Kako postati snimatelj.